The blog in English previously available on jasmin-morehard.blogspot.com is now available as an ebook.
nestosimple@gmail.com
Hiljadu i jedan doskok, Paul Auster
Tridesetih godina minulog stoljeća Borges je radio za ženski magazin El Hogar, magazin koji je odražavao stavove i poglede dobrostojećih slojeva, dosta sličan Redbooku danas, u Americi. Za ove retke nisam znao sve do prije nekoliko dana, kada sam počeo čitati Selected Non-Fictions, prelijepo izdanje kuće Viking. Gotovo uvijek, Borgesova proza je ekscentrična, duhovita i prepuna iznenađenja. Evo jednog primjera, iz portreta Theodorea Dreisera, američkog pisca.
Dreiserova glava je teška, monumentalna, geološkog karaktera, glava ranjenog Prometeja, vezanog za planinu i koja se, kroz neumoljiva stoljeća, stopila s njenom prašinom i sada na sebi ima temeljni obris stijene, kojeg je oslikao život. Dreiserova djela se ne razlikuju od njegovog tragičnog lica: troma su poput planina ili pustinja, ali su, kao i ona, važna na neki elementaran, neizriciv način.
Ovdje je prvi paragraf njegovog osvrta na saradnju između Andre Bretona i Dijega Rivere. Naslovljen kao: Grandiozni Bretonov manifest:
Prije dvadeset godina imali smo čitava jata raznih manifesta. Ovi autoritativni dokumenti rehabilitirali su umjetnost, ukidali interpunkciju, izbjegavali pravila pravopisa, često donosili solecizme.Ako su bili u pitanju pisci, uživalo se u klevetanju rime i oslobađanju metafore; slikari su branili (ili napadali) čistu boju, kompozitori su obožavali kakofoniju, a arhitekte su, pak, preferirali skromni, laki metar, nasuprot raskoši Milanske katedrale. Ipak je svako od njih imao svoje trenutke. Sve ove brbljave stranice (od kojih sam čitavu jednu kolekciju darovao svom kaminu) bile su sada nadvišene pamfletom što su ga objavili Andre Breton i Dijego Riveira.
Ili, šta reći za ovaj pasus, prvi paragraf komentara knjige H. G. Wellsa. Borges se izuzetno divio Wellsu. Ne razumijem u potpunosti njegove stavove, ali on ih izriče s takvom sigurnošću da mu je gotovo nemoguće ne povjerovati.
Osim za uvijek zadivljujuću knjigu Hiljadu i jedna noć (koju Englezi, isto tako prelijepo nazivaju – Arapske noći) vjerujem da se može sa sigurnošću reći kako najslavnija djela svjetske literature imaju najgore moguće naslove. Na primjer, teško je zamisliti gluplji i nemaštovitiji naslov od ovog: Genijalni vitez Don Kihot od Manče, iako je zagarantovano da su Jadi mladog Vertera ili Zločin i kazna – gotovo užasni. (Što se tiče poezije, moram spomenuti samo jedno neoprostivo ime – Cvijeće zla.) Iznio sam ove upečatljive primjere da moji čitaoci ne bi ustvrdili kako knjiga s apsurdnim naslovom Apropos Dolores nije vrijedna čitanja.
Evo njegovog osvrta na Finnegans Wake, 1939.g.
Rad u nastajanju – pojavio se sada naslovljen kao Finnegans Wake i, kako tvrde, radi se o zrelom i lucidnom plodu energičnog, šesnaestogodišnjeg književnog rada. Proučavao sam ovu knjigu s dozom smetenosti i ravnodušnosti, nastojeći dešifrirati devet od ukupno deset kalambura i ujedno čitao strašne pohvale djelu, objavljene u N. R. F . i T. L. S. Svi dubokoumni autori ovih pohvala izjavljuju da su otkrili pravila kompleksnog verbalnog labirinta, ali se uzdržavaju od svakog pokušaja primjene istih, ili njihovog formuliranja. Niti imaju ikakve namjere analizirati barem jedan red ili odlomak... Pretpostavljam da i oni sa mnom dijele suštinsku zbunjenost, jalovost i nepotpune poglede na prirodu ovog teksta. Pretpostavljam da se i oni potajno nadaju (kao što ja to činim javno) jednoj egzegetskoj raspravi Stuarta Gilberta, službenog interpretatora Joyceovog djela.
Neupitno je da je Joyce jedan od najboljih pisaca našeg vremena. Po verbalnom umijeću, možda i najbolji. U Uliksu ima rečenica, ima odlomaka, nimalo inferiornih Shakespeareu ili Sir Thomasu Brownu. U samom Fineganovom bdenju ima nezaboravnih fraza (kao što je ova, koju neću ni pokušati da prevedem: « Beside the rivering waters of, hither and thithering waters of, night.») U ovoj golemoj knjizi, ipak, uspješni dijelovi su iznimka.
Finnegans Wake je jedan splet igara s riječima, ostvaren u posebnoj, sanjalačkoj vrsti engleskog jezika, i jako ga je teško ne označiti drukčije nego kao frustriranog i nekompetentnog. I ne mislim da pretjerujem. Ameise – na njemačkom znači «mrav». Joyce u „Radu u nastajanju“ kombinira to s engleskim amazing (čudesno), da bi skovao pridjev ameising, u značenju – čuda, inspiriranog jednim mravom. Evo još jednog, možda manje tužnog primjera. Joyce spaja engleske riječi banister (ograda) i star u jednu riječ – banistar, koja kombinira ove sličnosti.
Jules Laforgue i Lewis Carroll igrali su ovu igru s puno više sreće.
A ovdje Borges piše o filmu Građanin Kane, 1941. g.
Građanin Kane (u Argenitini nazvan samo – Građanin) sadrži najmanje dvije priče. Prva, besmisleno banalna, hoće da izmuze aplauze iz gluposti: uveli milioner sakuplja statue, vrtove, palače, bazene, dijamante, auta, biblioteke, ljude i žene. Kao jedan raniji sakupljač (čije opservacije se obično pripisuju Svetom Duhu), otkriva da je ovaj rog izobilja različitih stvari samo obična taština, taština nad taštinama. Na samrti, žali za samo jednom stvari u kosmosu, za skromnim saonicama iz djetinjstva.
Druga priča je mnogo superiornija. Ona povezuje Propovjednika s uspomenom na jednog drugog nihilistu, Franza Kafku. Radi se o metafizičkoj, detektivskoj priči i njen predmet (kako psihološki tako i alegorijski) jeste istraživanje čovjekovog unutrašnjeg života, kroz napisane radove, izgovorene riječi, živote koje je upropastio. Ista tehnika iskorištena je u Šansi Josepha Conrada i u prelijepom filmu The Power and the Glory: rapsodiji raskošnih scena bez kronološkog reda. Na nadmoćan, beskrajan način, Orson Welles pokazuje fragmente iz života čovjeka, Charlesa Fostera Kanea, i poziva nas da ih kombiniramo i rekonstruiramo. Primjeri mnogostrukosti i nepovezanosti u filmu: prve scene govore o bogatstvima koja je Kane nagomilao; u jednoj od posljednjih scena jedna jadna žena, bogata i napaćena, igra se s ogromnom slagalicom na podu palače, koja je ujedno i muzej. Na kraju shvatamo da fragmenti nisu povezani nekim tajnim jedinstvom, omraženi Charles Foster Kane je utvara, kaos pojavljivanja. Mogući zaključak, kojeg su predvidjeli David Hume, Ernst Mach i naš Macedonio Fernandez, mogao bi biti: Niti jedna osoba nema pojma ko je, ustvari, ona, niko, to je svaki čovjek. U Chestertonovoj priči «Cezarova glava» glavni junak uviđa da ništa nije tako zastrašujuće kao labirint bez centra. Ovaj film je upravo taj labirint. Svi znamo da zabava, palača, velika obaveza, ručak za pisce i novinare, atmosfera srdačne i spontane druželjubivosti, jesu u biti užasavajući. Građanin Kane je prvi film koji je pokazao svijest o toj istini.
Produkcija je, uopće uzev, vrijedna svoje velike teme. Kinematografski prizori imaju izuzetnu dubinu i postoje kadrovi čiji su najudaljeniji planovi (kao na slikama prerafaelitskog bratstva) isto tako precizni i detaljni kao i oni najbliži. Usudio bih se ipak reći da će Građanin Kane trajati isto koliko i neki Griffithovi ili Pudovkinovi filmovi - filmovi čija je historijska vrijednost neporeciva, ali koje više niko ne želi vidjeti po drugi put. Filmovi previše gigantski, pedantni, predosadni. Neinteligentni, iako su plod rada genija – najviše u nokturalnom, germanskom smislu te loše riječi.
Paul Auster: 1,001 Laughs
Hot Sofa, Lacuna mag
Esej na engleskom jeziku Hot Sofa - objavljen za Lacuna mag,
kratak, nastao dosta davno, novi link - Hot Sofa
i
njen komad papira (odlomak) 27. 04. 2022
Možda je vrijedjelo mojih pet godina napornog rada na brodovima oceanskim – samo da vidim Bogotu u magli, prolazeći pored nje. Nevjerovatno je to da smo prolazili tuda našim brodom i da je to mjesto bilo za nas zabranjeno. Koliko je to gradova u magli i koliko ih je samo bilo, kao grad u kome sam jednom bio, na Aljasci, u koji se može doći samo zrakom.
Sada je nemoguće prići mnogim gradovima koji gore, ljudi, žene, djeca – stadaju.
Velika je razlika u razmatranju i postavljanju prema prošlosti, između istočih drevnih religija i, na drugoj strani, monoteizama. Čak i dok traju ratovi su robovi prošlosti.
Da li postoji trajno pobratimstvo, neka veza između žrtava najbrutalnijih barbarskih ratova, da li se ona razvija poput vještačke inteligencije.
U vrijeme kada sam napustio brod desile su se povijesno tužne stvari. Umire karizmatični Papa Ivan Pavao II. Umire čuveni poljski pjesnik Česlav Miloš. Njegova pjesma – Sarajevo – izliječila me je tada. Bez nje možda ne bih ni preživio. Prijetelj s broda od koga sam saznao tako tužne vijesti bio je također Poljak. Nisam se s njim u početku puno družio, ali postepeno, takve vijesti su nas navele na veću komunikaciju. Imao je najskuplji sat na svijetu na ruci, Philippe Patek.
Sa svojim drugim prijeteljem često bi praznio bočicu whiskyja po povratku s noćnog posla.
Jedno vrijeme je sa mnom dijelio sobu jedan momak iz Ukrajine, Oleksandr. Gotovo svaku noć, dvojica njegovih prijatelja bi ga donijeli na rukama i smjestili u krevet, tako da sam, poslije nekog vremena i prestao obraćati pažnju na to. Jednom, kasnije, kada se vratim kući s brodova napisao sam kratku pjesmu našem drugom radnom kolegi, jednom Josephu s Haitija, kojega je baš tada šokirao stravičan potres. Zapravo su bila dva Josepha.
Two Guys Named Joseph
One wanted to buy a computer for his son; he was already far into his sixth decade of life and his son was very young, just started elementary school. The other Joseph wanted to buy a taxi, and drive it along the streets of Port –au- Prince. And take care of his family. The first one everybody called Papa, because of his mature age and the fact that he was working on the ship for so long. Our ship was an unusual one, full of glow and nice women. Sailing to Hawaii, Alaska, Canada, Miami. The Caribbean. There were so many things that none of us knew about. I remember I asked one of the Josephs why our ships never sail to Haiti. I cannot recall what his answer was. I only remember how after I asked that his expression confronted the impossible. Struggling with it.
-----
Svijet ljudi ustvari je jedan did na biciklu koji prolazi kraj vojnika koji zaziva u pomoć dok leži u bolovima na cesti, dok did pedala dalje, ne okrećući glavu.
Otac vozi dvoje male djece u golfu dvici u prikolici pretrpanoj alata i opasnih stvari. Po makadamskom putu odjekuje klepetanje. Blizu je i lako ćemo. A onda jedno od djece zapomaga.
Bomba ubija djecu iz Kijeva sada. Da li je to dijete mog starog prijatelja koga sam nekoć poznavao.
Šta znači plava temperatura vatre – to da je daljnje hajcanje nepotrebno. Philip K. Dick na jednom mjestu, u svojoj Egzegezi (u kojoj su, by the way, na neusporediv način prikazani grčka filozofija i PredSokratovci), priznaje, dakle, da je sve to, jedna enormna teološka rasprava, koja proročki uključuje i
Vještačku inteligenciju – da je sve to, možda - samo simptom mentalne bolesti.
(Njegove teološke rasprave o Gnozi naročito su mi simpatične, možda zato što sam iz Bosne, zemlje heretika.)
zašto si odveo djecu vani vidio sam ovdje utvare koje srećom, oni nisu primjetili
Dijete po prvi puta čuje sintagmu - moždani udar- onda ukucava u tražilicu vještačke inteligencije te riječi, njegov djed je u bolnici sada zbog toga. Možda djed i umre od toga, poput Dicka.
Dickova sestra blizanka umire tek nakon što je došla na ovaj svijet. On živi, i kasnije će negdje reći da je možda kriv - da je svu svu energiju i hranu uzeo za sebe. Bit će pokopan kraj nje. Moja prva žena je ta koja je preživjela, njena blizanka nije.
Zapravo su i najnevjetovatnije priče ono što je vrlo dobro poznato ljudima. Tim više zapanjuje njihova šutnja.
Danas mi je
nampala ideja moje porodice. Rekla je. Dick, prema vlastitom priznanju nikada
nije uspio ostvariti neki vid osobne sreće. Zvjezdangrad, Zvjezdar, Zvizdar.
Ja i moji tinejdžerski sinovi sada smo sa svojim inteligencijama, sa svojim ekranima.
Na mom ekranu vijesti o zločincu iz prošlosti koji sada sa svojom fabrikom hrani tisuće iz familjā.
Reče neko – Zločin nikad ne zastarjeva.
Da, sigurno Ne.
Šta bijedni čovjek može napisati i kako se ikako usuđuje. Izgleda, puno toga.
Adler je jednom rekao da čovjek u pustinji, umirući, i zamišljajući nešto čega nema, fontanu npr. zapravo nastoji uzdići sebe do minimuma vedrine, koji je neophodan.
Neko, u čijoj ruci leže sudbine nebrojenih poseže za čašom vode.
Neko drugi, poput Elona Muska ili nekog iz podruma hroničara, zapisuje tajanstvene simbole na ekranu ili površini papira.
Kako bi to izgledao odgovor na vanzemaljsku invaziju. S nečim nepojmljivo jačim oružjem od čak i nuklearnog.
A negdje možda, leptir slijeće na haubicu i mijenja tok rata.
Zašto tolike ekranizacije McCarthyjevog romana The Road.
Ljudi prošlosti su, kao što Kundera kaže, oduvijek živjeli s pretnjom sveopćeg uništenja te da strah od smaka svijeta uopće nije bezrazložan.
Kod sviju nas nastanjuju se dijelovi njenog Kōda
A sve je odvijek bilo samo u nama.
i šta sada kada si prosuo svu tu mržnju koji je idući korak idući trenutak je isto banalan kao kod alkoholizma.. ne radi se o cioranskoj namrštenoj enoj faci već o znanjo (znanju slov.) o starima ( i stvarima) koje se periodički ponavljaju, nije bio u pravu i zato je doživio prokletstvo predugog života. ne u smislu godina već u smislu patnji užasa i nekvalitete. s filozofske strane najsimpatičniji su oni koji su išli protiv pitagorejskih prapočela idući protiv raznih herkulesa + to i jedino ima smisla, negirati očigledno, u njihovim mračnim univerzumima + sve je to rekla, i - ko ne bi pao na to
možda se radi i o čekanju da se drugi otkrije prvi, neka forma skromnosti nužna je. šta je religija to je osjetljivo pitanje možda i nikako ne govoriti o tome zamisliti kako u prostoriji većoj, hali recimo, ima stotine ljudi različitog porijekla i rasa, i kako bi bilo kada bi svaki pričao samo o svojoj religiji, a oni moraju obaviti neki posao zajedno, moraju pronaći novi jezik, sporazumijevanja i suradnje ukoliko žele stići bilo kamo.
Dar s neba, Hanif Kureishi
"Now, whether it were by peculiar grace. A leading from above, a something given..."
Wordsworth. Resolution and Independence.
Moj otac je želio biti pisac. Ne sjećam se da ga je ikada napuštala ta želja. Desilo se svega par
puta da, već rano ujutro, oko šest, ne bude za svojim stolom, noseći neko od mnogobrojnih odijela i košulju jarke boje, s manšetama i ukrasnim dugmadima - prije nego što bi se zaputio na posao, s aktovkom u ruci, rame uz rame s ostalim putujućim radnicima. Pretpostavljam da je pisanje za njega bila jedna opsesija, i kao što je istina s velikom većinom njih – ispunjenje ostaje izvan dohvata. Ta ga je opsesija činila nepotpunim, ali je iz nje i crpio snagu za dalje. Radio je zatupljujući i zamoran činovnički posao, a pisanje mu je davalo razloga za nadu. Davalo mu je smisao i „pravac“, kako je volio reći. Pružalo mu pravac prema domu, također, jer je često pisao o Indiji, zemlji koju je napustio u svojim ranim dvadesetima, u koju se više nikada nije vratio.
Mnogi tatini prijatelji u njegovom su pisanju vidjeli samo smiješnu pretenziju, iako je iza sebe imao objavljene dvije knjige za mlade, o historiji i geografiji Pakistana. Ali čak i za oca, koji je volio vidjeti svoje ime odštampano na papiru - sjećam ga se nadnesenog nad podacima o prosječnim kišnim padavinama i tekstilnoj industriji - to nije predstavljalo pravu vrstu pisanja. On je želio biti romanopisac.
Pisao je romane, jedan za drugim, na stolu što ga je za njega napravio susjed, smještenom u uglu spavaće sobe u kojoj je boravio s majkom. Pisao ih je, i ponovo prepravljao, i opet iznova prepravljao. Onda bi sve to otkucavao, praveći kopije s nekoliko listova indigo papira. Ponekad, kada su ga boljela leđa, pisao je sjedeći na podu i naslanjajući se na ormar. Bez obzira na to kako se držao, ujutro, svakog radnog dana, začuo bi se njegov alarm i već bi otpočelo lupanje po velikoj pisaćoj mašini. Zvuk je udarao po nama poput artiljerijske vatre, tako da se tresla sva kuća. Pisao je i vikendima, u nedjeljno poslijepodne. Volio je pisati i navečer, ali bi već oko devet sati zaspao na kauču. Majka ga je budila, nakon čega bi se otkotrljao do kreveta.
U nekom smislu, upornost mu se isplatila. Sa svojih šezdeset godina mora da je kompletirao pet ili šest romana, brojne kratke priče i nekoliko radio drama. Ovo bi mnogi pisci smatrali životnim djelom. Često je bio potišten – naročito kada mu nije polazilo za rukom da u priču unese neophodnu notu životnosti, ili kada bi u tome uspio, ali je bio spriječen da nastavi jer je morao krenuti u ured; ili kada je bio preumoran da piše, a naročito onda kada su mu izdavači odbijali knjige, kao što je bio slučaj sa svakom od njih, od kojih niti jedna nikada nije doprla do publike. Očajavao je užasno; svi smo očajavali zajedno s njim. Ali bilo kakav znak ohrabrenja od strane izdavačâ, čak i obično pismo o iskazivanju interesa – odmah bi ga vraćalo u život. Da li je ovo bila ludost ili predanost, ovisi od tačke gledišta. Na kraju, sve što je želio bilo je da neko kaže: „Ovo je briljantno, dirnut sam. Vi ste krasan pisac.“ Želio je biti poštovan na isti način kao što je i on poštovao određene pisce.
Kada sam jednom odsjeo u Parizu, otišao sam u restoran s jednim od očeve starije braće. Bio je to jedan od mojih najdražih stričeva, čuven po bančevanjima, ali i po nasilnoj naravi. Nakon nekoliko pića priznao sam mu da sam došao u Pariz da pišem, da naučim kako se postaje pisac. Podvrgao me čitavoj tiradi uvreda: „Ko misliš da si? Balzak? Ti si budala“, nastavio je, „i tvoj otac je također budala što te ohrabruje. To je pretenciozno i idiotski.“ Srećom, bio sam previše mlad da se obeshrabrim, znao sam da iluzije moram održavati u pokretu. Ali me šokiralo to šta je sve otac morao istrpjeti od familije. Nije se moglo otputovati dalje od obližnje stanice, svaki ludi san bio je zabranjen.
Možda su stričevi, kao i očevi poznanici, smatrali njegovu strast ekscentričnom i zato što ljudi iz Azije, nakon što već jednom dođu do Britanije, nisu spremni da se olako odreknu vlastitih korijena, naročito u lošu zamjenu za preživljavanje unutar zloglasno loše plaćene i varljive profesije „umjetnika“. Došli su u Britaniju da za sebe obezbijede život kakav je kod kuće bio nemoguć. U to vrijeme, sredinom 60-tih, slike Indije koje smo viđali na televiziji bile su slike siromaštva, gladovanja i bolesti. Nasuprot tome, u južnoj Britaniji, ljudi koji su preživjeli rat i mizerne 1950-te, bili su zaokupljeni sticanjem frižidera, kola, televizora, mašina za veš.
Za imigrante i njihove familije, nered i otuđenje su konstante egzistencije. Žele novi život i materijalni probitak koji s tim ide. Ali odsječeni iz jednog svijeta i izbačeni u drugi, ono što također zahtijevaju, kao uslov da se sve održi na okupu, jeste - tradicija, običajne ideje, stazis. U zemlji koju ste ostavili život se nastavlja svojim tokom, a život u dijasporama često biva prigušen nekakvim čudnim mehanizmima, kao da je sâm čin preseljenja sa sobom donio isuviše uznemirenosti.
Kultura i umjetnost su za druge ljude, obično one bogate, samodovoljne, obezbijeđene i etablirane. Usuditi se na pomisao da postaneš pisac smatralo se naivnim ili posebnom vrstom oholosti. Tek je nekoliko očevih prijatelja čitalo knjige, i nisu svi bili pismeni. Mnogi su bili friški došljaci koji su radili s njim u Pakistanskoj ambasadi. Navečer su radili u prodavnicama, kao konobari, ili na benzinskim pumpama. Slali su novac svojim familijama. Otac mi je znao pripovijedati o tetkama, braći, roditeljima – svežderima, koji su mislili da njihov sretni dobročinitelj živi u zemlji izobilja. Nisu imali pojma o hladnoći, kiši, zlostavljanju i nostalgiji za domovinom. Znali su se ujediniti u naporima da pošalju rođaka u Englesku, koji bi onda bio obavezan na slanje novca. Jednoga dana, familija će doći da mu se pridruži. Dok se to ne desi, imigrant bi pokušavao kupiti kuću, a onda još jednu; ili prodavnicu ili tvornicu.
Za druge, čije su porodice već dospjele do Britanije, obrazovanje djece bilo je od krucijalne važnosti. Upravo to, zajedno s novcem, bio je indikator progresa par exellence u novoj zemlji. I tako bi oni, na moje veliko čuđenje, vodili beskrajne rasprave o autima.
Čak smo i mi morali nabaviti auto. Uglavnom je hrđalo ispred kuće, ja i sestra smo se igrali u njemu jer je ocu trebalo šest pokušaja da prođe vozački ispit. Bio je uvjeren da su ga obarali zbog rasnih predrasuda. Na kraju je podnio žalbu Odboru za rasna pitanja, i slijedećeg puta položio. Nedugo zatim, razbio je auto sa svima nama u njemu.
Pisanje je bila jedina stvar kojoj je otac želio pokloniti interesovanje, u tome biti vješt, iako je znao raditi i druge stvari: kuhati, biti brižan i zabavan prijatelj, baviti se sportom. Uživao je u ulozi oca. Njegov otac, doktor, imao je dvanaestero djece, od kojih je bilo deset sinova. Otac nikada nije dobio pažnju koju je trebao. Osjećao je da mu je život izgubio „pravac“ jer mu je manjkala vodilja. Zato je znao kakav otac treba da bude. Za njega to nije bio problem. Satima bismo igrali kriket u bašti ili parku, išli u kino, većinom na ratne filmove poput „Where Eagles Dare“, ili bi gledali sport na televiziji i razgovarali.
Otac je odlazio u biblioteku svake subote ujutro, obično vukući i mene sa sobom. Postavio je bilježnice po cijeloj kući, u toalet, pored kreveta, u dnevnu sobu pored stolice za gledanje televizije – u želji da piše gdje god bi se zatekao. Bilježnice je pravio sam, od komadića kartona i jakih spojnica, pričvršćujući na njih razne listove čudnih oblika – poleđine letaka iz poštanskog sandučića, pisma iz banke, papir što ga je donio s posla, koverte. Pravio je male bilješke, upute za dalje: „Čitava tajna uspjeha je u..., Ovako treba nastaviti..., Ovako treba živjeti, misliti, pisati...“ Stisnuo bi šaku i raspalio dlanovima, govoreći: „Boriti se mora!“
Tokom većeg dijela moje mladosti, otac je bio ozbiljno bolestan, pod teretom bolnih i depresivnih tegoba. Ali je čak i u bolnici držao bilježnicu pri ruci. Umirući, govorio je o svojoj zadnjoj knjizi s uobičajenom, dirljivom i često furioznom grandioznošću. „U mom zadnjem romanu pokazujem kako se čovjek osjeća kad...“
Majka se doista razumno pitala da li bi mu možda bilo bolje kada bi radio nešto što donosi manje frustracija, umjesto da se zatvara u sebe, i to za veći dio slobodnog vremena. Život je klizio dalje, a nigdje nije pristizao. Da li je stvarno morao dati prednost tome da bude poražen kao pisac, naspram uspjeha u bilo čemu drugom? Možda bi njih dvoje mogli nešto zajedno raditi. Ništa se nije mijenjalo, u tome je bio problem. Neprekidno razočarenje koje je pratilo ovaj privatni rad bilo je teret za sve, i to je bila atmosfera u kojoj smo živjeli. Majka je ukazivala na to da su se bolesti taložile zbog njegove beznadežne želje za neostvarivim. A ovo nije bilo nešto što je otac volio čuti.
Bio je ubijeđen da ona ne razumije šta je sve potrebno žrtvovati za takvu strast. Činjenica je da je ona to dobro znala. Unatoč svemu, želio je doprijeti do ljudi. Imao je nešto za reći i želio odgovor. Zahtijevao je pažnju. Izdavači koji mu odbijaju djela stajali su na putu do publike, za koju je čvrsto vjerovao da na njega čeka.
Otac je bio dobro društvo, smiješan, razgovorljiv, radoznao, znatiželjnik i ogovarač. Stalno je bio u potrazi za pričama. Zajedno bismo radili na zapletima. Nedavno sam pronašao njegovu priču koja govori o Indijcu, slugi jednog engleskog para koji žive u Madrasu, prije Drugog svjetskog rata. Priča brzo iznosi na vidjelo podatak o sluginoj aferi s gospodaricom. Pri kraju shvaćamo da on održava vezu s gospodarem također. Iako me iznenadila ova plodna priča o biseksualnosti, uvijek sam bio svjestan njegovog posebnog instinkta za ironiju, veze, paralele, obrate.
Sviđali su mu se drugi ljudi i znao je razgovarati sa susjedima dok su kopali baštu ili prali kola ili čekali ujutro na stanici. Davao im je nadimke i spekulirao o njihovim životima, sve dok više nisam bio u stanju razlučiti ono što je zaista čuo, od onoga što je takvim samo zamišljao. „Zamisli da jednog dana“, govorio je, „onaj čovjek ondje odluči da...“ I daleko bi onda otišao. Kao što je napisao Maupassant: „Nikada se ne možeš osjećati ugodno s romanopiscem, nikada ne možeš biti siguran da te neće, jednog dana, staviti u krevet, potpuno golog, među stranice knjige.“
Oca je zabavljala, a mene divila, i nalikovala na posebnu vrstu magije – spoznaja o tome da je iskustvo moguće pretočiti u priče, i da monotonija i tupost običnog dana mogu sadržavati smisao, simbolizam, čak i ljepotu. Povezivalo nas je izmišljanje i pričanje priča – ta najnužnija ljudska djelatnost. Bilo je tu razonode, kontakta, zabave. Da li je oca ovaj čin konverzije još više vezao s životom ili mu pak pružao neophodnu distancu, ne znam. Ipak, otac je shvaćao da u predgrađima, gdje je prikrivanje često jedina umjetnost, i gdje ima i mnogo aspiracija, sanjarenja i razočarenja, kao što je to ilustrirao John Cheever – isto tako postoji i čitavo obilje za pisca.
Možda nakon određene dobi otac nije mogao više napredovati. A ipak je ostao vjeran ideji pisanja. Bila je to njegova religija, njegov smisao života, Bog koga nije mogao izdati i Bog koji ga neće napustiti. Očeva umjetnost je podrazumijevala trajnu obavezu i veliku posvećenost. Poput mnogih životâ u predgrađima, bila je i jedno veliko odlaganje. Jednog budućeg dana kada mu djela budu objavljena a on postane priznat pisac – desiće se dobre stvari i sve će se promijeniti. Ali za sada, sve ostaje isto. Bio je fiksiran, i na neki način zarobljen.
Pisce često pitaju, a oni to sigurno pitaju i sami sebe – šta bi radili u slučaju da im djela nisu objavljena. Pretpostavljam da mnogi pisci žele misliti kako bi i tada nastavili po svom, pišući što bolje mogu i ne misleći previše na publiku. Iako je tačno da većina stvari u kojima se uživa jesu one privatne, i dalje vam treba osjećaj koji dolazi zajedno s tuđom reakcijom, čak i ako nemate pojma čijom. Sve dok vas ne objave, može biti teško nastaviti dalje, i lako se podleže utisku da ništa nije postignuto, i da zbog neuspjeha da doprete do druge osobe – do čitaoca – krug nije zaokružen, da je pismo odaslano, ali ne i uručeno. Možda bez te vrste ispunjenja pisac biva osuđen na ponavljanje, kao što se ponavljaju ljudi koji razgovaraju sami sa sobom, u razgovorima za koje niko nikada ne sazna.
Unatoč svemu, otac nije prestajao s pisanjem. Ispričati sve te priče - za njega je bilo od krucijalnog značaja. Poput Šeherzade, pisao je za svoj život.
Odakle dolaze priče? O čemu pisati? Gdje pronaći materijal? Kako početi? I: zašto pisce tako često pitaju o svemu ovome?
To nije isto kao i otići u shopping po iskustvo. Ili možda jeste? Takva ideja bi sugerirala da je iskustvo nešto što se nalazi izvan samog sebe, te da se mora sticati. Ustvari, pitanje je kako vidjeti šta se tu nalazi. Iskustvo je nešto što se već dogodilo. Iskustvo, poput ljubavi i mržnje, započinje u domu: u spavaćoj sobi, u kuhinji. Dogodi se u trenutku kada su ljudi zajedno, ili razdvojeni, kada žele jedno drugo ili kada shvate da im se ne sviđaju ljubavnikove uši.
Priče su posvuda, i mogu nastati iz najjednostavnijih stvari. Što jednostavnijih, tim bolje, kao što je otac znao reći, ako su istinske, precizne, tačne, i ako je odabrani materijal isplativ, koristan i kovak u dovoljnoj mjeri. Kažem – odabrani materijal, međutim, ukoliko je pisac obdaren s potrebnim nivom pažnje, priče koje su mu potrebne da bi s njima iskazao vlastite urgentne porive – same će doći. Pisca će privući određene ideje, kao i određeni ljudi. Samo ih treba čekati i za njima tragati. Pisac ne treba pokušavati da shvati zašto je jedna ideja prevagnula nad drugom, sve dok se priča ne napiše, pa čak ni tada.
Većinu pisaca pogađa jedan poseban osjećaj, koji mora biti prisutan, a to je da ne razumiju u potpunosti šta rade. Nasluti se da postoji nešto što bi moglo biti od koristi. Ali ne znaš šta je to. Da bi saznao, moraš započeti s radom na tome. I ono što otkriješ vjerovatno neće biti ono što si u početku zamišljao ili čemu si se nadao. Neka iznenađenja mogu biti neugodna. Ovo korisno neznanje, ili borba s nepoznatim, može biti plodonosno, mada ponekad i nepouzdano.
Majstor Čehov naučio nas je da se u običnom, svakodnevnom, nevrijednom spomena i, obično nespomenutom – ukazuju najdublji, najizuzetniji i najdirljiviji događaji. Ove opservacije o običnom povezane su s univerzalnim iskustvom svih drugih ljudi – s tim šta znači biti dijete, roditelj, muž, ljubavnik. Većina značajnih momenta iz nečijeg života su „beznačajni“ za druge ljude. Umjetnost je u tome da se pokaže zašto i zbog čega su značajni, i zašto mogu dobiti apsurdan oblik.
Ostarjeli Tolstoj mislio je da mora razriješiti sve životne probleme, Čehov je uvidio da se ti problemi mogu samo prikazati ali ne i riješiti, barem onim dijelom u kome stanuje umjetnik. Možda kao čovjek možete biti efikasni u svijetu, i Čehov je to bio. Ali kao pisac, međutim, treba preferirati skepticizam nauštrb didaktizma ili propovijedanja stava koji treba razriješiti sve, ali koji, zapravo, često sve zatvara. Različita politička ili duhovna rješenja od svijeta su redovno pravila manje zanimljivo mjesto. Nastojala su ga stišati, umjesto da podsjete na njegovu zbunjujuću začudnost.
Na kraju, umjetniku preostaje samo jedna tema – kakva je priroda ljudskog iskustva? Šta znači biti živ, patiti i osjećati? Šta znači voljeti ili trebati nekog drugog? Koliko dobro možemo nekoga poznavati? Ili sami sebe? Drugim riječima, šta znači biti ljudsko biće? Ovo su pitanja na koja se nikada ne može dati zadovoljavajući odgovor ali ih svaka generacija i svaka osoba treba uvijek iznova i iznova postavljati. Pisac posluje s nezadovoljstvom.
Kako onda da umre roman, ta najtananija i najfleksibilnija forma ljudskog izražavanja? Literatura se bavi samosvjesnim istraživanjem društvenog života ljudi, žena i djece. Čak i kada je komična, na život gleda kao na nešto o čemu vrijedi govoriti. Zato se aerodromska fikcija ili „blockbusteri“, stvoreni isključivo od zapleta – nikada ne mogu smatrati literaturom, stoga i imaju malu vrijednost. Ne samo da jeziku kojim su te knjige pisane manjka živosti i žara, već one čitaocima ne ukazuju na raznovrsnost i složenost postojanja. Ovo je također i razlog zašto su novinarstvo i književnost suprostavljeni jedno drugom, umjesto da budu u savezu. Novinarstvo je u većini slučajeva zabavljeno brisanjem ličnosti i davanjem prednosti činjenicama ili „priči“. Ličnost novinara je nevažna. U književnosti, ličnost je sve, a istraživanje karaktera i portretiranje ljudskog subjekta - ono centralno.
Pisce često pitaju da li je njihov rad autobiografski. Ovo pitanje mi se čini čudno, čak i suvišno – odakle djelo da dođe ako ne iz sebe? Pitam se da li je to zbog toga što ima nečega misterioznog u činu pretvaranju iskustva u reprezentaciju. A to je nešto što činimo cijelo vrijeme. Neprestano radimo na vlastitim životima; svijest generira i izmišlja, u noćnim snovima kao i u dnevnom sanjarenju i fantaziji. Uviđamo, kroz sve ovo, da najfantastičnije i najapsurdnije ideje mogu sadržavati ljudsku istinu. I možda zato uvidimo zbog čega važne istine zahtijevaju čudne oblike da bi postale prihvatljive. Ili možda jednostavna istina glasi da su glavne činjenice života suviše čudne.
Opet, čudna je ta želja javnosti da na fikciju gleda kao na prikrivenu ili prerađenu ili uljepšanu biografiju. Kao da se traži jasna crta između onoga što se dogodilo i onoga što je izmišljeno kasnije, tokom konstruiranja priče. Možda postoji nešto djetinjasto u tome što fikcija od nas traži da „vjerujemo“ u nju, nešto uznemirujuće, kao kada bismo snove shvatali zaozbiljno. Izgleda kao da živimo u previše nepomirljivih svjetova odjednom, u krutom svakodnevnom svijetu i, u isti mah, jednom nestvarnom i fantastičnom. Teško ih je sastaviti zajedno. Ali su i imaginacija i nečije želje također stvarni. Dio su svakodnevnice, a distinkcija između mekoće snova i krute realnosti nikada se ne može razjasniti. Lako se može reći da „živimo u snovima“.
Ponekad se zamislim – nije li pitanje o autobiografiji ustvari pitanje o tome zašto su neki ljudi u stanju postići određene stvari a drugi ne. Ukoliko svako posjeduje neku vrstu iskustva, onda ga svako može i zapisati i pretvoriti u knjigu. Možda su pisci, na kraju, jedini koje to zanima. Moguće je da svako posjeduje kreativnost, nakon svega, djeca započinju na taj način, zamišljajući ono čega nema. Ona uvijek „pričaju priče“, i diče se. Ali talent ne posjeduju svi. Značajno je napomenuti da niti jedan od Čehovljevih biografa, među kojima neki raspolažu s više „činjenica“ od drugih – ne može dati odgovor na pitanje – zašto baš on? Zašto je čovjek njegovog temperamenta, obrazovanja i zanimanja, postao jedan od najvećih pisaca, ne samo svog vremena, nego svih vremena – neobjašnjivo je. Kako to da je živio baš tim životom i pisao baš takve priče? Bilo kakav odgovor može se tražiti samo u djelu, i isto tako, zauvijek ostaje misterija. Nakon svega, svi žive nekakav život, ali kako od toga napraviti nešto interesantno drugim ljudima, nešto značajno ili zabavno, sasvim je drugo pitanje. Čitavo brdo različitih činjenica ne znači nužno i šačicu umjetnosti.
Izgleda da pisanje predstavlja problem određene vrste. Nije baš da većina ljudi može sjesti i pisati briljantno, ustati od stola i cijeli dan se baviti nečim drugim, te ponovo započeti slijedećeg jutra, i to bez ikakvog konflikta ili tjeskobe. Započeti s pisanjem, s bilo čime kreativnim, u tu svrhu, znači pitati i mnoga druga pitanja, ne samo o vještini kao takvoj, već o sebi i životu. Čista i prazna stranica je reprezentacija te bespomoćnosti. Ko sam ja? – pita. Kako da živim? Ko želim biti?
Dugo sam vremena odlazio za stol kao da mi je od toga ovisio život. I ovisio je, tako sam udesio ja, kao i moj otac. Stoga je svako zapuštanje izgledalo poput katastrofe. Naravno, kod svih će pisaca želja za pisanjem dolaziti i odlaziti. Ponekad ćete se apsolutno protiviti tome da sjednete za stol. I ako ste razumni, nećete ići. Postoje druge, preče potrebe.
Imamo ovdje puno parodoksa. Djelo vam mora značiti sve. Ali ukoliko vam znači previše, ukoliko nije dovoljno bezbrižno, imaginacija onda neće poteći. Naročito će mladi pisci težiti predugom radu na određenom komadu – ne mogu ga ostaviti, nastaviti dalje niti iznova započeti bilo šta drugo. To za njih veoma posebno djelo nosi prevelik tovar nade, očekivanja i straha.
Plašite se završiti djelo jer onda, nakon što ga predate, započinje prosuđivanje. Bit će kriticizma i ocrnjivanja. Bit će slično onome kao biti ponovo mlad, kada ste bili predmet tuđih kritika i izgledali kao da niste u stanju da se odbranite, mada je veći dio potcjenjivanja s kojim se ljudi moraju suočiti internaliziran, i dolazi iznutra. Nekad poželite reći - Niko ne prezire moje djelo toliko kao ja. Nedavno sam razgovarao s prijateljicom, profesionalnom spisateljicom, koja je svjesna toga da nije obavila dovoljno dobar posao, kako je već trebala. Već duže vrijeme nije ništa napisala. Žalila se na vlastiti rad: „Ništa ne valja, u tome je problem.“, ponavljala je. Ali u poređenju s čim. Sa Shakespeareom?
Niko ne želi pogriješiti jer niko ne želi neuspjeh koji unižava još više. Ali ništa se ne postiže bez grešaka. Ponekad se mora imati dovoljno slobode i za loše pisanje, ali treba samopouzdanja za uvidjeti da loše pisanje može nekako potaknuti ono dobro, da je moguće da količina odvede do kvalitete. Ponekad, također, čak i na završetku određenog komada, morate ostaviti greške u njemu, one su njegov sastavni dio. Ili se ne mogu eliminirati a da se nešto važno ne izgubi, neki okus ili neophodna energija. Nije moguće sve napraviti perfektno ali se mora pokušati.
Nekad sam zamišljao da, ukoliko pokušam pisati kao drugi ljudi, ukoliko nastojim imitirati pisce koji mi se sviđaju, da ću sebe otkriti samo kroz prikrivanje. Radio sam to neko vrijeme ali je moje vlastito ja uporno izranjalo na površinu. Trebalo mi je vremena da uvidim da nije stvar samo u pronalaženju vlastitog glasa, već i u shvatanju da već imate glas, isto kao što imate i ličnost, i da, ako nastavite pisati, nećete imati drugog izbora nego da u njemu govorite, pišete i živite. Ono što na neki način treba napraviti jeste preuzeti kontrolu nad sobom. Ljudsko biće i pisac su isto.
Nedavno sam radio s jednim režiserom na filmu. Nakon što sam kompletirao nekoliko nacrta, on se vratio sa stranicama punim zabilješki. Preletio sam preko njih, i neke od ideja i pitanja izgledali su sasvim na mjestu. Ipak sam zastao i upitao se – zašto? Sigurno se nije radilo o tome da nisam želio poboljšati svoj film. Nakon što sam razmislio, uvidio sam da je način na koji sam ga izvorno napisao bio ekspresija mog glasa, mog pogleda na svijet. Ako bi se to uklonilo, onda ne preostaje puno, osim obavezujućeg ali i neinspirativnog dijela tehničke izvedbe.
Jedan od problema s pisanjem i korištenjem samog sebe kao materijala, jeste u tome što budi snažne uspomene. Sjesti za stol s olovkom u ruci znači prizvati poznate strahove i razočarenja, a naročito konflikte, koji su u esenciji drame. Jednim dijelom, ovo je poteškoća da se izađe na kraj s odnosom prema učenju kojeg ste već pokupili od roditelja i učitelja, iz kućnog i školskog iskustva, od očekivanja nastalih iz svega toga. Javlja se nesposobnost koncentracije i, zbog straha od kazne, spoznaja da se sve ipak mora nekako odraditi. Javljaju se dosada i nelagoda pri pomisli na to da se uzbudljivije stvari dešavaju negdje drugdje.
Kako samo brzo uspomene na učenje ove vrste prizivaju i druge, obeshrabrujuće ideje. Na primjer, neograničenu moć roditelja i učitelja, i to da oni znaju sve a vi baš ništa, i da, ako im se oduprete, ispadate glupi ili svojeglavi. Sjetite se, također, kako su vas nekako učili da je rad dosadan ali se mora izdržati, i da je izdržljivost u trpljenju neinteresantnih stvari neophodna kvaliteta svakodnevnog života. Morate biti bespogovorno pripremljeni za veliku dozu jednoličnosti, u suprotnom postajete indolentni i beskorisni.
Kako brzo, također, kada se otpočne s pisanjem, postanu jasne i neke druge stvari. Koliko doista želite uspjeti? - na primjer. Ili u kojoj mjeri zahtijevate garanciju neke vrste uspjeha ili neke vrste zavidnog statusa za koji vjerujete da će ga pisanje omogućiti? Početi s pisanjem znači prepoznati oboje, koliko vam je takva garancija potrebna, i koliko je ona, ustvari, daleko.
Isto tako, možda se prisjetite i usredotočenosti za vrijeme dječije igre – onih dugih perioda upijanja i sanjarenja dok leti nesputana mašta. Tada se koncentrirate iz čistog zadovoljstva i konflikti nestaju. Često ja izgleda kao da je nestalo. A u pitanju je zagonetka. Kako će igra – igra s jezikom, igra s idejama – proizvesti neophodan rezultat? Na kraju krajeva, djeca se samo igraju. Ona ne stvaraju kompletne objekte. Ona ne revidiraju, i njihove igre nisu za nikog drugog.
Možda pisanje zahtijeva regularan rad i inspiraciju, kao i zadovoljstvo igre. A ova inspiracija i zadovoljstvo ne mogu se stvoriti na zahtjev. Mogu li? Djeca nikada ne razmišljaju na takav način. Ako im igračka ili igra ne pruža dovoljno zadovoljstva, odbacuju je, i traže nešto što će im to pružiti. Ali, ukoliko se tako ponašate kao pisac, i odustanete kad god vam prahne, onda se ništa neće napraviti. Ili hoće? Pisanje se velikim dijelom svodi na traženje metode koja će ga omogućiti. A kako će se ostvariti - zavisi od predstava o sebi koje već posjedujemo. Ne treba zaboraviti da smo mi oni koji kreiraju vlastitu kreativnost i izmišljaju vlastitu maštu.
Treba se suočiti sa svim tim, znajući da se uistinu radi o pitanjima koja govore o tome ko ste i šta ćete postati.
Počeo sam ozbiljno pisati otprilike u dobi od 14-15 godina. U školi sam osjećao da je ono što se od mene očekuje da naučim - irelevantno i zamorno. Nastavnici nisu prikrivali dosadu. Poput nas, jedva su čekali da iziđu van. Osjećao sam se kao da me budale pune s nečim nepoželjnim. Nisam mogao primiti informaciju u sebe, morala se držati na distanci, poput neprijatne hrane. Alternativa je bila u povlađivanju drugima. Ili bi nastupala pobuna.
I pisanje je bilo tu, što je bio aktivan način osvajanja svijeta. Mogao sam postati svemoćan umjesto tek žrtva. Pisanje je bilo sredstvo prerade, način uređivanja nečega što je nalikovalo kaosu. Ukoliko sam pisao zato što je to radio i otac, uskoro sam otkrio da je pisanje mjesto gdje imam vlast i vodstvo. Za stolom u svojim studijama, uronjen, topao, koncentrisan, neovisan, sa svim potrebnim nadohvat ruke: muzikom, olovkama, papirom, pisaćom mašinom – bio sam u stanju stvoriti svijet u kojem su disharmonije zauzdane i njihov otrov, možda, iscijeđen. Pisao sam da sebe dovedem u bolje raspoloženje, jer se često nisam osjećao najbolje. Pisao sam da bih postao pisac i pobjegao iz predgrađa. A dok sam tamo boravio, otac i njegove pripovijesti oživjeli su nešto što je za mene bio jedan polumrtav svijet. Priče su bile izgovor, razlog, način da se pobudi neka vrsta interesovanja. Traganje za pričama bio je način da se pokuša dokučiti šta se to odvija iznutra i izvana. Ljudi pišu zato što im je od krucijalnog značaja da iznesu svoju stranu priče, i to bez ometanja. Njihovo viđenje, njihov doživljaj, njihovu verziju. Potrebno im je da raščiste s onim što im se mota po glavi, kao i sa svima drugima. Pisati znači začuditi se po drugi put nad vlastitim iskustvom, i uživati ga. U takvoj refleksiji ima prostora da se okusi i prouči vlastiti život u svoj njegovoj kompleksnosti.
Iskustvo neprestano dolazi. Ukoliko se ličnost jednim dijelom formira zahvaljujući udarcima, ranama i ožuljcima što ih je svijet ostavio, onda je pisanje neka vrsta samozacjeljenja. Međutim, kreativnost inicira i potrese. Predstavlja oblik skepticizma koji razgrađuje ukrućene stvari. Možda je u ovome izvor spora između Rushdija i mulla. Umjetnost predstavlja slobodu misli, ne samo u političkom ili moralnom smislu – već slobodu uma da ide tamo gdje poželi, da iskaže opasne želje. Ova sloboda je, naravno, jedna vrsta nestabilnosti. Želje se sukobljavaju s zabranjenim, skrivenim, s onim o čemu se ne može ili ne smije misliti, i zasigurno ne govoriti. Kreativna imaginacija je korisno agresivna, unižava autoritete i može se činiti nekontrolisanom; erotična je i razbija ščvrsnute strukture. Sjećam se nekih očevih prijatelja kako mu se žale na moje djelo „My Beautiful Laundrette“. Za Azijce na Zapadu, ili bilo koga u egzilu, intelektualna i emocionalna pometenost može biti nepodnošljiva. Umjetnik može dobiti ulogu vodiča prema zabranjenom, onome što je preopasno za izgovoriti, ali malo će mu ko zahvaliti na muci.
Pisao sam, također, i stoga što je to bio čin apsorpcije. Fasciniralo me je kako nešto može odvesti do nečega drugog. Jednom sam počeo lupati po pisaćoj mašini, u spavaćoj sobi iznad očeve. Želio sam da vidim šta se može učiniti, gdje me takva kreativna radoznalost može odvesti. Našao bih se usred priče, u nekom nepoznatom, imaginarnom mjestu, ali se do tamo moglo samo zato jer ste imali dovoljno hrabrosti da započnete. Bio sam nestrpljiv, to me je unazađivalo. Kada bih nešto započeo, odmah bih poželio doći do kraja, želio sam uspjeti, prije nego istraživati, želio sam biti ona vrsta osobe koja iza sebe ima napisane knjige, a ne samo ona koja ih piše. Vjerovatno sam naslijedio očev očaj u obliku nestrpljenja. Još uvijek sam nestrpljiv; nije baš zabavno sjediti za stolom dok se ništa ne događa. Barem sam u stanju uvidjeti koliko je nestrpljenje u pisanju neophodno – koliko je važna želja da se ima nešto završeno, i koja se mora boriti s neminovnošću čekanja; koliko je neophodno promišljanje o načinu pomoću koga se pisanje može razviti ili dobiti oblik tokom vremena, bez da se požuri sa zaključcima.
Kada sam, nakon mladelačkih interesovanja za literaturu, nakon mature odlučio da se ne bavim s ničim drugim osim pisanja, entuzijazam i polet su mi značajno opali. Otkrio sam da je jedna stvar kada pišeš za sebe, u spavaćoj sobi poslije škole, a da je nešto sasvim drugo kada to radiš osam sati da bi zaradio za život. Bilo je teško, nailazio sam tek na šutnju i ravnodušnost. Žudio sam za tim da me drugi ljudi primijete i teško je bilo pisati u vakuumu, premda sam radio upravo to. S prozora stana znao sam gledati ljude kako odlaze na posao, zavideći im na njihovoj užurbanosti i svrhovitosti. Znali su šta rade, nisu tumarali.
Prisiljavao sam sebe na višesatno sjedenje za stolom, ne osjećajući ništa sem želje da budem negdje drugdje. Na kraju bih i otišao negdje drugdje, ali ne osjećajući pri tom ništa drugo do želju da se vratim za stol. Zurio bih u papir, želeći da mi riječi dođu, da ih na to prisilim, mada sam znao da to nije moguće. Ako se čitav proces malo ne pogura, nastupa osjećanje bespomoćnosti, kao da ništa nije napravljeno. Učiti se čekanju je pogrešno ukoliko se ne zna na šta se čeka. Uskoro mi je postalo teško izlaziti van; komunikacija mi se činila gotovo nemogućom; nisam više vidio nikakvog razloga da nastavim. Moja vlastita, i mržnja drugih, bilo je sve što sam osjećao; a onda i očaj. Samog sebe sam stjerao u depresiju.
Nisam bio u stanju uvidjeti do koje mjere je potrebno da zadovoljstvo bude dijelom rada. Možda sam ovo pokupio od oca: na duge staze, pisanje je nezahvalan posao. Treba se suočiti s tolikom količinom odbijanja. U većini slučajeva preostaju samo neuspijeh i poraz, neka vrsta produženog mučeništva. Ustvari, ovo nije bilo moje iskustvo. Moji pozorišni komadi su postavljani na scenu čim bih započeo da ih pišem. Ali sam živio kao da jeste.
Znao sam da sam pisac ali niko drugi nije bio svjestan te važne činjenice. Znao sam da sam pisac mada još nisam bio napisao ništa s čime bih bio zadovoljan, ništa dobro ili korisno za bilo koga. Ustvari, nisam znao šta da pišem, nisam znao šta moji likovi trebaju jedni drugima da kažu. Napisao bih redak, izbrisao ga, onda bih napisao drugi pa ga opet izbrisao, i mrzio sam sebe zbog neuspjeha. Pisanje je bilo i poseban izgovor za napad na samog sebe. Otac je istovremeno hrabrio i obeshrabrivao moje napore. Znao je biti zajedljiv, neobazriv, osoran. Njegov prezir prema sebi samome i vlastitim neuspjelim pokušajima bili su prenešeni na mene.
Plašio sam se pisanja zato što me je bilo sramota vlastitih osjećanja i uvjerenja. Prakticiranje bilo kakve umjetnosti može biti dobar izgovor za samoprezir. Ako želiš biti umjetnik bilo koje vrste potrebna ti je određena doza besramnosti. A biti bez srama znači ne voditi računa o tome ko si.
Ponekad pisci žele vjerovati u to da poteškoća da se postane piscem počiva u ubjeđivanju drugih da je to ono što doista jesi. Ali je stvarni problem u tome kako u to uvjeriti samog sebe. Lako se ulijeće u klopku čudnog, beckettovskog paradoksa. Postoji unutrašnji pritisak koji stvara sve ono što se mora izreći. U isti mah, opsjeda vas uzaludnost svekolikog govorenja. Slika koja za mene odražava sve to bila bi ona otvorenih usta koja ne izgovaraju ništa. To je isto kao kada bi se vlastite riječi prevele u nulti jezik, u trenutku isporuke, iz straha od toga koliko moćne mogu biti.
Ukoliko nema osjećaja posvećenosti, ukoliko se prema projektu pisanja odnosite u poluozbiljnoj maniri, ne vjerujući dovoljno u njega, onda je moguće povući se bez osjećaja neuspjeha. Tada novačite druge, da vas uvjere u nešto u što sami ne vjerujete. Ali oni će osjetiti vaš skepticizam i uručiti vam ga natrag. Samo onda kada se predate djelu možete bilo gdje stići. Ali kako doći do toga?
Ljudi koji vani na ulici kreću na posao posjeduju ´disciplinu´. Doista, ako želim postići bilo kakav napredak, moram mirno sjediti tokom dugih perioda. Disciplina je zato, neka vrsta nasilja i uključuje potiskivanje drugih želja. Postaje neophodna onda kada biste puno radije radili nešto drugo. Nekad je važno povjerovati da se iza svega vrijednog nalazi poteškoća. Uvriježeno je mišljenje da poteškoće i moralna snaga ili vrlina idu jedno s drugim. To znači da, što je nešto teže napisati, što je zamisao bolnija, bolje će se i ostvariti.
Kada umjetnici pate to nije samo zato što njihov rad uključuje žrtvu i posvećenost. To je zato što se od njih zahtijeva da imaju blizak kontakt s podsvijesnim. A podsvijest, kakva već jeste, pršti od želje – i neukrotiva je. Kreativnost se često predstavlja na taj način, kao neukrotiva sila, neka vrsta kolonijalne bande ili animalnog instinkta koji se mora potiskivati. Umjetnici postaju predstavnici neukrotivih sila što žive u svima nama. Oni ih moraju iživjeti, i provoditi cijelo vrijeme u njihovom društvu. To je cijena koju plaćaju za ´talent´. U situaciji kada je većina građana primorana da živi sputano, umjetnici vode neku vrstu ludog života, u ime onih koji za to nisu kadri.
Jedan od uslova da se postane pisacem je u sposobnosti podnošenja samoće, i uživanja u njoj. Ponekad se dignete od stola nošeni utiskom da vaš unutrašnji svijet nosi više značenja od onog Stvarnog. Ipak, samoća – uslov za sav važan i kreativan intelektualni posao – nije nešto čemu smo naučeni, niti se prema njoj izričito odnosimo kao prema neophodnoj ljudskoj praksi. Ljudi često izbjegavaju samoću koja im je potrebna, jer osjećaju krivnju zbog isključivanja drugih. Ali, komunikacija sa samim sobom, odvajanje vremena za mirno istraživanje unutrašnjih stanja, gdje je iskustvo moguće pretraživati, gdje se maglovita intuicija, ono nejasno i naziruće, mogu istraživati, gdje nesputani um luta i prepoznaje ono što mu treba - upravo je ono esencijalno. Ovakva samoća može podrazumijevati bespomoćnost. Može vam zasmetati svijest o prevelikoj količini iskustva, i nesposobnost da se uvidi, za neko vrijeme, kakve su kreativne mogućnosti.
Samoća pisanja nije isto što i usamljenost ili izolacija. Kada riječi poteku, jastvo se rasprši, i zauzdaju se strepnje, sumnje i rezerve. Nestane onoga ja koje je u stanju osjetiti usamljenost. Ali takva samoća može postati izmiješana s usamljenošću. Možete se zavarati da je sve što vam je potrebno moguće pronaći tu, u mašti; i da ljudi koje kreirate i pomjerate naokolo mogu pružiti sve što mogu i stvarni ljudi. Na neki način, od svoje umjetnosti tražite previše. Morate naučiti kako razlikovati ove stvari. U tom smislu, pisanje, ili postajanje piscem je, poput seksualnosti, paradigma za svo učenje i sve veze s ljudima.
Na balkonu hotelske sobe u Madrasu, očevom rodnom mjestu, začeo sam ideju o onome što će kasnije postati Buda iz predgrađa. Do tada, kao profesionalni pisac, imao sam napisane pozorišne predstave i filmove, mada sam već bio objavio prvo poglavlje Bude iz predgrađa, kao kratku priču. Još otkako se djelo pojavilo u štampi, karakteri i radnja su ostali sa mnom. Obično se nešto završi s osjećajem olakšanja. Završeno je zato što vam je već dosadilo i, za sada, do slijedećeg puta – rekli ste sve što ste mogli. Ali ja sam tek bio počeo. Znao sam – govorilo mi je ushićenje – da imam materijal za cijelu knjigu: južni London sedamdesetih, odrastanje poluazijskog djeteta, pop, moda, droge, seksualnost. Moj zadatak je bio da nađem načina da sve to organiziram.
Često, da bi započeli s pisanjem, sve što vam treba je ideja, zametak, slika, trag, trenutak prepoznavanja, izgovor da sve druge stvari o kojima ste mislili skupite i organizirate, tako da sve dođe na svoje mjesto. U potrazi za pričama tražite nešto srodno i kovljivo, nešto što je u stanju povezati druge stvari o kojima tada razmišljate. Moram reći da sam s „Budom iz predgrađa“ bio uzbuđen i s idejom da dvije godine budem okupiran s onim što je za mene tada predstavljalo veliki projekt.
Pogledajući po žurnalu koji sam vodio u to vrijeme, mogu uvidjeti koliko sam tada znao o tome šta radim i, istovremeno, koliko je to bilo malo. Moralo se desiti otkriće – nečega što je već bilo prisutno. Sjećam se izreke Alfreda de Musseta: “Nije to samo rad u pitanju. Radi se tek o slušanju. Kao da vam neko nepoznat šapuće na uho.”
I tada sam, kao i sada, pisao stranice i stranice sirovih zabilješki, riječi, sentenci, paragrafa, biografija likova, i sve je, u to vrijeme, bilo prilično nepovezano. Bilo je tu puno materijala ali u prilično kaotičnom stanju. Trebao mu je red; ali previše reda, i prerano, moglo je biti opasnije od kaosa. Nisam želio ukrutiti svoju imaginaciju u trenutku dok je upravo eksplodirala, čak i ako sam se zbog toga osjećao nestabilno. Željezna kontrola onemogućava da se desi bilo šta interesantno. Treba nekako sastaviti sve djeliće slagalice, i ne znajući da li će se oni složiti među sobom. Matrica ili potpuna slika je nešto što treba otkriti kasnije. Potrebna vam vjera, čak i onda kada je jedina osnova za nju nejasna intuicija o tome da će se priča ukazati.
Atmosferu sam već imao. Ali likove i detalje – čitav svijet knjige – morao sam stvoriti iz ničega. Uspostaviti ton, glas, stav, način na koji sam želio sagledavati građu, i način na koji sam želio da glavni lik, Karim, sebe izrazi, sve je to bilo od krucijalne važnosti. Kada sam pronašao ton, djelo je razvilo zaseban život, bio sam u stanju vidjeti šta treba da ostane a šta treba izbaciti. Dobio sam sluh za pogrešne note.
Buda iz predgrađa napisan je kao blizak meni, što može otežati pisanje u nekim aspektima, ili olakšati u nekim drugim. Znao sam da je priprema – sam život – već bila obavljena. Ali u tako direktnom pisanju iz sebe, rastu i šanse za sramoćenje i neugodnost. Isto tako, ovi likovi su dio ličnosti, toliko da je bilo gotovo moguće zaboraviti ih prenijeti na stranice, zamišljajući da su, na neki način, oni već tamo.
Postoje i druge opasnosti. Moguće je polakomiti se za kontrolom koju pisanje pruža, ali to može biti žestoka i uznemirujuća vrsta svemoćnosti. U svijetu imaginacije moguće je održati određene ljude na životu i uništiti ili uniziti druge. Ljudi mogu biti transformirani u tragične, komične ili nedosljedne figure. Nalaze se u centru svojih života, ali ste u stanju od njih napraviti sporedne glumce. Također, sebe možete pretvoriti u heroja ili budalu, ili oboje. Umjetnost može da bude osveta, kao i zadovoljština. U tome je svemu moguće pronaći izvorište energije. Ipak, žudnje i želje, prizvane pomoću slobodne mašte, mogu i zastrašiti pisca i usaditi mu krivnju. Postoje određene stvari o kojima mislite a o kojima radije ne bi ni znali. U isto vrijeme, prepoznajete važnost takvih misli, kao i to da ne možete odmaknuti naprijed ukoliko ih ne izrazite. Pisanje stoga može zadobiti aspekt nevjerstva i izdaje, dok pero otkriva tajne koje je opasno izdavati. Zato problem s istraživanjima i eksperimentima nije u tome da nećete pronaći ništa, već u tome da možete pronaći previše, i da se previše toga može promijeniti. U ovakvim okolnostima izgleda lakše ne pisati ili blokirati se. Ako smo stvorenja koja trebaju i vole izmišljati, onda treba postaviti pitanje kako, zašto i kada se to prestaje događati? Zašto je imaginacija toliko zastrašujuća da je trebamo cenzurirati? O čemu smo to u stanju razmišljati a da je, da tako kažemo, nezamislivo?
Blokada drži sve na okupu; prigušuje važne stvari, s razlogom. Blokada stoga može funkcionirati poput depresije, kao način da se neprihvatljive stvari drže na odstojanju, čak i ako nas neprekidno podsjećaju na svoju prisutnost.
Jednom kada sam se ukrcao na Budu iz predgrađa naišao sam na likove i situacije za koje nisam imao plana. Changez, naročito, bio je lik koji je izronio iz meni nepoznatog izvora. Znao sam da Jamila mora imati muža koji nikada prije nije bio u Engleskoj. U dnevniku, januara 1988., napisao sam: „Dio mene želi da on čita Conana Doyla. Drugi dio želi da bude nepismen, seljak. Pokušaj oboje.“ U početku sam zamislio surovu, tiransku figuru, koja će se nasilno sukobiti s Jamilom. Ali se ta vrsta surovosti nije poklapala s tonom romana. Otkrio sam, eksperimentirajući, da mi je naivnost što sam je dodijelio Changezu pružila priliku za ironiju. Ako su ugovoreni brakovi predstavljali pljusku u lice romantičnom idealu koji kaže da ljubav nije nešto što se može ugovoriti, šta se dešava nakon što se Changez zaljubi u svoju ženu? Šta ako ona postane lezbijka?
Mnoge od ideja koje sam iskušao u knjizi, izgledale su ekscentrično već u samom začetku, ali sam već naučio da ne budem previše nepopustljiv prema začudnostima. Često je u određenim idejama bilo nečega što je moglo iznenaditi i preneraziti čitaoca, kao što sam i sâm bivao uzdrman.
Kada su moji filmovi snimljeni i knjige objavljene, Otac je bio oduševljen, ako ne i pomalo iznenađen. To je bilo ono što je želio, samo se desilo meni, prije nego njemu. Primičući se kraju života, vremenu koje je koincidiralo s mojim stasavanjem u profesionalnog pisca, postajao je sve mahnitiji. Napustio je posao, i pisao više, te slao svoje knjige po izdavačkim kućama, uz sve veći očaj. Povremeno je mene krivio zbog neuspjeha da ga objave. Sigurno sam mu mogao pomoći kao što je on pomogao meni? Iako je bio ponosan na ono što sam uradio, moj uspjeh ga je vrijeđao. Po prvi puta, činilo se da je postao ogorčen. Ako sam ja to bio u stanju napraviti, zašto ne bi bio i on? Zašto neki ljudi znaju pričati šale, imitirati, žonglirati s noževima i držati tanjire na nosu, dok sve što su neki drugi u stanju jeste spravljanje dobrog suflea? Kako to da ljudi mogu ustrajati u želji da rade nešto u čemu se nikada neće istaći? Da li je pisanje teško? Samo ako to niste u stanju raditi.
Volim raditi ujutro, svaki dan, poput oca. Na taj način ostajem vjeran i sebi i njemu. Kada ne radim, pisanje mi strašno nedostaje. Postalo je navikom, i više od toga. Ono danu pruža neophodnu težinu. Nikada mi nije dosadno s onim što radim. Pisanju sada prilazim s više, prije negoli manje entuzijama. Manje je vremena, naravno, dok ima više toga da se kaže o samom procesu njegovog protoka. Više je likova, više iskustva i brojnih načina pristupa. Kada pisanje ne bi bilo teško ne bi ni donosilo zadovoljstvo. Ukoliko se pisanje odvija na previše lak način, može se ukazati osjećaj da niste u potpunosti ovladali pričom, da ste ispustili nešto esencijalno. A poteškoća se vjerovatnije nalazi unutar djela samog – trebala bi se nalaziti tamo, prije negoli u nekakvoj ličnoj krizi. Nisam siguran u to da se s godinama dobija na lakoći i fluentnosti, ali je strah od umišljenih posljedica zasigurno manji. Trebalo je toliko toga da se raščisti put, da započne djelo.
S engleskog preveo Jasmin Čaušević
Something Given, Hanif Kureishi
Wordsworth. Resolution and Independence.
Moj otac je želio biti pisac. Ne sjećam se da ga je ikada napuštala ta želja. Desilo se svega par
puta da, već rano ujutro, oko šest, ne bude za svojim stolom, noseći neko od mnogobrojnih odijela i košulju jarke boje, s manšetama i ukrasnim dugmadima - prije nego što bi se zaputio na posao, s aktovkom u ruci, rame uz rame s ostalim putujućim radnicima. Pretpostavljam da je pisanje za njega bila jedna opsesija, i kao što je istina s velikom većinom njih – ispunjenje ostaje izvan dohvata. Ta ga je opsesija činila nepotpunim, ali je iz nje i crpio snagu za dalje. Radio je zatupljujući i zamoran činovnički posao, a pisanje mu je davalo razloga za nadu. Davalo mu je smisao i „pravac“, kako je volio reći. Pružalo mu pravac prema domu, također, jer je često pisao o Indiji, zemlji koju je napustio u svojim ranim dvadesetima, u koju se više nikada nije vratio.
Mnogi tatini prijatelji u njegovom su pisanju vidjeli samo smiješnu pretenziju, iako je iza sebe imao objavljene dvije knjige za mlade, o historiji i geografiji Pakistana. Ali čak i za oca, koji je volio vidjeti svoje ime odštampano na papiru - sjećam ga se nadnesenog nad podacima o prosječnim kišnim padavinama i tekstilnoj industriji - to nije predstavljalo pravu vrstu pisanja. On je želio biti romanopisac.
Pisao je romane, jedan za drugim, na stolu što ga je za njega napravio susjed, smještenom u uglu spavaće sobe u kojoj je boravio s majkom. Pisao ih je, i ponovo prepravljao, i opet iznova prepravljao. Onda bi sve to otkucavao, praveći kopije s nekoliko listova indigo papira. Ponekad, kada su ga boljela leđa, pisao je sjedeći na podu i naslanjajući se na ormar. Bez obzira na to kako se držao, ujutro, svakog radnog dana, začuo bi se njegov alarm i već bi otpočelo lupanje po velikoj pisaćoj mašini. Zvuk je udarao po nama poput artiljerijske vatre, tako da se tresla sva kuća. Pisao je i vikendima, u nedjeljno poslijepodne. Volio je pisati i navečer, ali bi već oko devet sati zaspao na kauču. Majka ga je budila, nakon čega bi se otkotrljao do kreveta.
U nekom smislu, upornost mu se isplatila. Sa svojih šezdeset godina mora da je kompletirao pet ili šest romana, brojne kratke priče i nekoliko radio drama. Ovo bi mnogi pisci smatrali životnim djelom. Često je bio potišten – naročito kada mu nije polazilo za rukom da u priču unese neophodnu notu životnosti, ili kada bi u tome uspio, ali je bio spriječen da nastavi jer je morao krenuti u ured; ili kada je bio preumoran da piše, a naročito onda kada su mu izdavači odbijali knjige, kao što je bio slučaj sa svakom od njih, od kojih niti jedna nikada nije doprla do publike. Očajavao je užasno; svi smo očajavali zajedno s njim. Ali bilo kakav znak ohrabrenja od strane izdavačâ, čak i obično pismo o iskazivanju interesa – odmah bi ga vraćalo u život. Da li je ovo bila ludost ili predanost, ovisi od tačke gledišta. Na kraju, sve što je želio bilo je da neko kaže: „Ovo je briljantno, dirnut sam. Vi ste krasan pisac.“ Želio je biti poštovan na isti način kao što je i on poštovao određene pisce.
Kada sam jednom odsjeo u Parizu, otišao sam u restoran s jednim od očeve starije braće. Bio je to jedan od mojih najdražih stričeva, čuven po bančevanjima, ali i po nasilnoj naravi. Nakon nekoliko pića priznao sam mu da sam došao u Pariz da pišem, da naučim kako se postaje pisac. Podvrgao me čitavoj tiradi uvreda: „Ko misliš da si? Balzak? Ti si budala“, nastavio je, „i tvoj otac je također budala što te ohrabruje. To je pretenciozno i idiotski.“ Srećom, bio sam previše mlad da se obeshrabrim, znao sam da iluzije moram održavati u pokretu. Ali me šokiralo to šta je sve otac morao istrpjeti od familije. Nije se moglo otputovati dalje od obližnje stanice, svaki ludi san bio je zabranjen.
Možda su stričevi, kao i očevi poznanici, smatrali njegovu strast ekscentričnom i zato što ljudi iz Azije, nakon što već jednom dođu do Britanije, nisu spremni da se olako odreknu vlastitih korijena, naročito u lošu zamjenu za preživljavanje unutar zloglasno loše plaćene i varljive profesije „umjetnika“. Došli su u Britaniju da za sebe obezbijede život kakav je kod kuće bio nemoguć. U to vrijeme, sredinom 60-tih, slike Indije koje smo viđali na televiziji bile su slike siromaštva, gladovanja i bolesti. Nasuprot tome, u južnoj Britaniji, ljudi koji su preživjeli rat i mizerne 1950-te, bili su zaokupljeni sticanjem frižidera, kola, televizora, mašina za veš.
Za imigrante i njihove familije, nered i otuđenje su konstante egzistencije. Žele novi život i materijalni probitak koji s tim ide. Ali odsječeni iz jednog svijeta i izbačeni u drugi, ono što također zahtijevaju, kao uslov da se sve održi na okupu, jeste - tradicija, običajne ideje, stazis. U zemlji koju ste ostavili život se nastavlja svojim tokom, a život u dijasporama često biva prigušen nekakvim čudnim mehanizmima, kao da je sâm čin preseljenja sa sobom donio isuviše uznemirenosti.
Kultura i umjetnost su za druge ljude, obično one bogate, samodovoljne, obezbijeđene i etablirane. Usuditi se na pomisao da postaneš pisac smatralo se naivnim ili posebnom vrstom oholosti. Tek je nekoliko očevih prijatelja čitalo knjige, i nisu svi bili pismeni. Mnogi su bili friški došljaci koji su radili s njim u Pakistanskoj ambasadi. Navečer su radili u prodavnicama, kao konobari, ili na benzinskim pumpama. Slali su novac svojim familijama. Otac mi je znao pripovijedati o tetkama, braći, roditeljima – svežderima, koji su mislili da njihov sretni dobročinitelj živi u zemlji izobilja. Nisu imali pojma o hladnoći, kiši, zlostavljanju i nostalgiji za domovinom. Znali su se ujediniti u naporima da pošalju rođaka u Englesku, koji bi onda bio obavezan na slanje novca. Jednoga dana, familija će doći da mu se pridruži. Dok se to ne desi, imigrant bi pokušavao kupiti kuću, a onda još jednu; ili prodavnicu ili tvornicu.
Za druge, čije su porodice već dospjele do Britanije, obrazovanje djece bilo je od krucijalne važnosti. Upravo to, zajedno s novcem, bio je indikator progresa par exellence u novoj zemlji. I tako bi oni, na moje veliko čuđenje, vodili beskrajne rasprave o autima.
Čak smo i mi morali nabaviti auto. Uglavnom je hrđalo ispred kuće, ja i sestra smo se igrali u njemu jer je ocu trebalo šest pokušaja da prođe vozački ispit. Bio je uvjeren da su ga obarali zbog rasnih predrasuda. Na kraju je podnio žalbu Odboru za rasna pitanja, i slijedećeg puta položio. Nedugo zatim, razbio je auto sa svima nama u njemu.
Pisanje je bila jedina stvar kojoj je otac želio pokloniti interesovanje, u tome biti vješt, iako je znao raditi i druge stvari: kuhati, biti brižan i zabavan prijatelj, baviti se sportom. Uživao je u ulozi oca. Njegov otac, doktor, imao je dvanaestero djece, od kojih je bilo deset sinova. Otac nikada nije dobio pažnju koju je trebao. Osjećao je da mu je život izgubio „pravac“ jer mu je manjkala vodilja. Zato je znao kakav otac treba da bude. Za njega to nije bio problem. Satima bismo igrali kriket u bašti ili parku, išli u kino, većinom na ratne filmove poput „Where Eagles Dare“, ili bi gledali sport na televiziji i razgovarali.
Otac je odlazio u biblioteku svake subote ujutro, obično vukući i mene sa sobom. Postavio je bilježnice po cijeloj kući, u toalet, pored kreveta, u dnevnu sobu pored stolice za gledanje televizije – u želji da piše gdje god bi se zatekao. Bilježnice je pravio sam, od komadića kartona i jakih spojnica, pričvršćujući na njih razne listove čudnih oblika – poleđine letaka iz poštanskog sandučića, pisma iz banke, papir što ga je donio s posla, koverte. Pravio je male bilješke, upute za dalje: „Čitava tajna uspjeha je u..., Ovako treba nastaviti..., Ovako treba živjeti, misliti, pisati...“ Stisnuo bi šaku i raspalio dlanovima, govoreći: „Boriti se mora!“
Tokom većeg dijela moje mladosti, otac je bio ozbiljno bolestan, pod teretom bolnih i depresivnih tegoba. Ali je čak i u bolnici držao bilježnicu pri ruci. Umirući, govorio je o svojoj zadnjoj knjizi s uobičajenom, dirljivom i često furioznom grandioznošću. „U mom zadnjem romanu pokazujem kako se čovjek osjeća kad...“
Majka se doista razumno pitala da li bi mu možda bilo bolje kada bi radio nešto što donosi manje frustracija, umjesto da se zatvara u sebe, i to za veći dio slobodnog vremena. Život je klizio dalje, a nigdje nije pristizao. Da li je stvarno morao dati prednost tome da bude poražen kao pisac, naspram uspjeha u bilo čemu drugom? Možda bi njih dvoje mogli nešto zajedno raditi. Ništa se nije mijenjalo, u tome je bio problem. Neprekidno razočarenje koje je pratilo ovaj privatni rad bilo je teret za sve, i to je bila atmosfera u kojoj smo živjeli. Majka je ukazivala na to da su se bolesti taložile zbog njegove beznadežne želje za neostvarivim. A ovo nije bilo nešto što je otac volio čuti.
Bio je ubijeđen da ona ne razumije šta je sve potrebno žrtvovati za takvu strast. Činjenica je da je ona to dobro znala. Unatoč svemu, želio je doprijeti do ljudi. Imao je nešto za reći i želio odgovor. Zahtijevao je pažnju. Izdavači koji mu odbijaju djela stajali su na putu do publike, za koju je čvrsto vjerovao da na njega čeka.
Otac je bio dobro društvo, smiješan, razgovorljiv, radoznao, znatiželjnik i ogovarač. Stalno je bio u potrazi za pričama. Zajedno bismo radili na zapletima. Nedavno sam pronašao njegovu priču koja govori o Indijcu, slugi jednog engleskog para koji žive u Madrasu, prije Drugog svjetskog rata. Priča brzo iznosi na vidjelo podatak o sluginoj aferi s gospodaricom. Pri kraju shvaćamo da on održava vezu s gospodarem također. Iako me iznenadila ova plodna priča o biseksualnosti, uvijek sam bio svjestan njegovog posebnog instinkta za ironiju, veze, paralele, obrate.
Sviđali su mu se drugi ljudi i znao je razgovarati sa susjedima dok su kopali baštu ili prali kola ili čekali ujutro na stanici. Davao im je nadimke i spekulirao o njihovim životima, sve dok više nisam bio u stanju razlučiti ono što je zaista čuo, od onoga što je takvim samo zamišljao. „Zamisli da jednog dana“, govorio je, „onaj čovjek ondje odluči da...“ I daleko bi onda otišao. Kao što je napisao Maupassant: „Nikada se ne možeš osjećati ugodno s romanopiscem, nikada ne možeš biti siguran da te neće, jednog dana, staviti u krevet, potpuno golog, među stranice knjige.“
Oca je zabavljala, a mene divila, i nalikovala na posebnu vrstu magije – spoznaja o tome da je iskustvo moguće pretočiti u priče, i da monotonija i tupost običnog dana mogu sadržavati smisao, simbolizam, čak i ljepotu. Povezivalo nas je izmišljanje i pričanje priča – ta najnužnija ljudska djelatnost. Bilo je tu razonode, kontakta, zabave. Da li je oca ovaj čin konverzije još više vezao s životom ili mu pak pružao neophodnu distancu, ne znam. Ipak, otac je shvaćao da u predgrađima, gdje je prikrivanje često jedina umjetnost, i gdje ima i mnogo aspiracija, sanjarenja i razočarenja, kao što je to ilustrirao John Cheever – isto tako postoji i čitavo obilje za pisca.
Možda nakon određene dobi otac nije mogao više napredovati. A ipak je ostao vjeran ideji pisanja. Bila je to njegova religija, njegov smisao života, Bog koga nije mogao izdati i Bog koji ga neće napustiti. Očeva umjetnost je podrazumijevala trajnu obavezu i veliku posvećenost. Poput mnogih životâ u predgrađima, bila je i jedno veliko odlaganje. Jednog budućeg dana kada mu djela budu objavljena a on postane priznat pisac – desiće se dobre stvari i sve će se promijeniti. Ali za sada, sve ostaje isto. Bio je fiksiran, i na neki način zarobljen.
Pisce često pitaju, a oni to sigurno pitaju i sami sebe – šta bi radili u slučaju da im djela nisu objavljena. Pretpostavljam da mnogi pisci žele misliti kako bi i tada nastavili po svom, pišući što bolje mogu i ne misleći previše na publiku. Iako je tačno da većina stvari u kojima se uživa jesu one privatne, i dalje vam treba osjećaj koji dolazi zajedno s tuđom reakcijom, čak i ako nemate pojma čijom. Sve dok vas ne objave, može biti teško nastaviti dalje, i lako se podleže utisku da ništa nije postignuto, i da zbog neuspjeha da doprete do druge osobe – do čitaoca – krug nije zaokružen, da je pismo odaslano, ali ne i uručeno. Možda bez te vrste ispunjenja pisac biva osuđen na ponavljanje, kao što se ponavljaju ljudi koji razgovaraju sami sa sobom, u razgovorima za koje niko nikada ne sazna.
Unatoč svemu, otac nije prestajao s pisanjem. Ispričati sve te priče - za njega je bilo od krucijalnog značaja. Poput Šeherzade, pisao je za svoj život.
Odakle dolaze priče? O čemu pisati? Gdje pronaći materijal? Kako početi? I: zašto pisce tako često pitaju o svemu ovome?
To nije isto kao i otići u shopping po iskustvo. Ili možda jeste? Takva ideja bi sugerirala da je iskustvo nešto što se nalazi izvan samog sebe, te da se mora sticati. Ustvari, pitanje je kako vidjeti šta se tu nalazi. Iskustvo je nešto što se već dogodilo. Iskustvo, poput ljubavi i mržnje, započinje u domu: u spavaćoj sobi, u kuhinji. Dogodi se u trenutku kada su ljudi zajedno, ili razdvojeni, kada žele jedno drugo ili kada shvate da im se ne sviđaju ljubavnikove uši.
Priče su posvuda, i mogu nastati iz najjednostavnijih stvari. Što jednostavnijih, tim bolje, kao što je otac znao reći, ako su istinske, precizne, tačne, i ako je odabrani materijal isplativ, koristan i kovak u dovoljnoj mjeri. Kažem – odabrani materijal, međutim, ukoliko je pisac obdaren s potrebnim nivom pažnje, priče koje su mu potrebne da bi s njima iskazao vlastite urgentne porive – same će doći. Pisca će privući određene ideje, kao i određeni ljudi. Samo ih treba čekati i za njima tragati. Pisac ne treba pokušavati da shvati zašto je jedna ideja prevagnula nad drugom, sve dok se priča ne napiše, pa čak ni tada.
Većinu pisaca pogađa jedan poseban osjećaj, koji mora biti prisutan, a to je da ne razumiju u potpunosti šta rade. Nasluti se da postoji nešto što bi moglo biti od koristi. Ali ne znaš šta je to. Da bi saznao, moraš započeti s radom na tome. I ono što otkriješ vjerovatno neće biti ono što si u početku zamišljao ili čemu si se nadao. Neka iznenađenja mogu biti neugodna. Ovo korisno neznanje, ili borba s nepoznatim, može biti plodonosno, mada ponekad i nepouzdano.
Majstor Čehov naučio nas je da se u običnom, svakodnevnom, nevrijednom spomena i, obično nespomenutom – ukazuju najdublji, najizuzetniji i najdirljiviji događaji. Ove opservacije o običnom povezane su s univerzalnim iskustvom svih drugih ljudi – s tim šta znači biti dijete, roditelj, muž, ljubavnik. Većina značajnih momenta iz nečijeg života su „beznačajni“ za druge ljude. Umjetnost je u tome da se pokaže zašto i zbog čega su značajni, i zašto mogu dobiti apsurdan oblik.
Ostarjeli Tolstoj mislio je da mora razriješiti sve životne probleme, Čehov je uvidio da se ti problemi mogu samo prikazati ali ne i riješiti, barem onim dijelom u kome stanuje umjetnik. Možda kao čovjek možete biti efikasni u svijetu, i Čehov je to bio. Ali kao pisac, međutim, treba preferirati skepticizam nauštrb didaktizma ili propovijedanja stava koji treba razriješiti sve, ali koji, zapravo, često sve zatvara. Različita politička ili duhovna rješenja od svijeta su redovno pravila manje zanimljivo mjesto. Nastojala su ga stišati, umjesto da podsjete na njegovu zbunjujuću začudnost.
Na kraju, umjetniku preostaje samo jedna tema – kakva je priroda ljudskog iskustva? Šta znači biti živ, patiti i osjećati? Šta znači voljeti ili trebati nekog drugog? Koliko dobro možemo nekoga poznavati? Ili sami sebe? Drugim riječima, šta znači biti ljudsko biće? Ovo su pitanja na koja se nikada ne može dati zadovoljavajući odgovor ali ih svaka generacija i svaka osoba treba uvijek iznova i iznova postavljati. Pisac posluje s nezadovoljstvom.
Kako onda da umre roman, ta najtananija i najfleksibilnija forma ljudskog izražavanja? Literatura se bavi samosvjesnim istraživanjem društvenog života ljudi, žena i djece. Čak i kada je komična, na život gleda kao na nešto o čemu vrijedi govoriti. Zato se aerodromska fikcija ili „blockbusteri“, stvoreni isključivo od zapleta – nikada ne mogu smatrati literaturom, stoga i imaju malu vrijednost. Ne samo da jeziku kojim su te knjige pisane manjka živosti i žara, već one čitaocima ne ukazuju na raznovrsnost i složenost postojanja. Ovo je također i razlog zašto su novinarstvo i književnost suprostavljeni jedno drugom, umjesto da budu u savezu. Novinarstvo je u većini slučajeva zabavljeno brisanjem ličnosti i davanjem prednosti činjenicama ili „priči“. Ličnost novinara je nevažna. U književnosti, ličnost je sve, a istraživanje karaktera i portretiranje ljudskog subjekta - ono centralno.
Pisce često pitaju da li je njihov rad autobiografski. Ovo pitanje mi se čini čudno, čak i suvišno – odakle djelo da dođe ako ne iz sebe? Pitam se da li je to zbog toga što ima nečega misterioznog u činu pretvaranju iskustva u reprezentaciju. A to je nešto što činimo cijelo vrijeme. Neprestano radimo na vlastitim životima; svijest generira i izmišlja, u noćnim snovima kao i u dnevnom sanjarenju i fantaziji. Uviđamo, kroz sve ovo, da najfantastičnije i najapsurdnije ideje mogu sadržavati ljudsku istinu. I možda zato uvidimo zbog čega važne istine zahtijevaju čudne oblike da bi postale prihvatljive. Ili možda jednostavna istina glasi da su glavne činjenice života suviše čudne.
Opet, čudna je ta želja javnosti da na fikciju gleda kao na prikrivenu ili prerađenu ili uljepšanu biografiju. Kao da se traži jasna crta između onoga što se dogodilo i onoga što je izmišljeno kasnije, tokom konstruiranja priče. Možda postoji nešto djetinjasto u tome što fikcija od nas traži da „vjerujemo“ u nju, nešto uznemirujuće, kao kada bismo snove shvatali zaozbiljno. Izgleda kao da živimo u previše nepomirljivih svjetova odjednom, u krutom svakodnevnom svijetu i, u isti mah, jednom nestvarnom i fantastičnom. Teško ih je sastaviti zajedno. Ali su i imaginacija i nečije želje također stvarni. Dio su svakodnevnice, a distinkcija između mekoće snova i krute realnosti nikada se ne može razjasniti. Lako se može reći da „živimo u snovima“.
Ponekad se zamislim – nije li pitanje o autobiografiji ustvari pitanje o tome zašto su neki ljudi u stanju postići određene stvari a drugi ne. Ukoliko svako posjeduje neku vrstu iskustva, onda ga svako može i zapisati i pretvoriti u knjigu. Možda su pisci, na kraju, jedini koje to zanima. Moguće je da svako posjeduje kreativnost, nakon svega, djeca započinju na taj način, zamišljajući ono čega nema. Ona uvijek „pričaju priče“, i diče se. Ali talent ne posjeduju svi. Značajno je napomenuti da niti jedan od Čehovljevih biografa, među kojima neki raspolažu s više „činjenica“ od drugih – ne može dati odgovor na pitanje – zašto baš on? Zašto je čovjek njegovog temperamenta, obrazovanja i zanimanja, postao jedan od najvećih pisaca, ne samo svog vremena, nego svih vremena – neobjašnjivo je. Kako to da je živio baš tim životom i pisao baš takve priče? Bilo kakav odgovor može se tražiti samo u djelu, i isto tako, zauvijek ostaje misterija. Nakon svega, svi žive nekakav život, ali kako od toga napraviti nešto interesantno drugim ljudima, nešto značajno ili zabavno, sasvim je drugo pitanje. Čitavo brdo različitih činjenica ne znači nužno i šačicu umjetnosti.
Izgleda da pisanje predstavlja problem određene vrste. Nije baš da većina ljudi može sjesti i pisati briljantno, ustati od stola i cijeli dan se baviti nečim drugim, te ponovo započeti slijedećeg jutra, i to bez ikakvog konflikta ili tjeskobe. Započeti s pisanjem, s bilo čime kreativnim, u tu svrhu, znači pitati i mnoga druga pitanja, ne samo o vještini kao takvoj, već o sebi i životu. Čista i prazna stranica je reprezentacija te bespomoćnosti. Ko sam ja? – pita. Kako da živim? Ko želim biti?
Dugo sam vremena odlazio za stol kao da mi je od toga ovisio život. I ovisio je, tako sam udesio ja, kao i moj otac. Stoga je svako zapuštanje izgledalo poput katastrofe. Naravno, kod svih će pisaca želja za pisanjem dolaziti i odlaziti. Ponekad ćete se apsolutno protiviti tome da sjednete za stol. I ako ste razumni, nećete ići. Postoje druge, preče potrebe.
Imamo ovdje puno parodoksa. Djelo vam mora značiti sve. Ali ukoliko vam znači previše, ukoliko nije dovoljno bezbrižno, imaginacija onda neće poteći. Naročito će mladi pisci težiti predugom radu na određenom komadu – ne mogu ga ostaviti, nastaviti dalje niti iznova započeti bilo šta drugo. To za njih veoma posebno djelo nosi prevelik tovar nade, očekivanja i straha.
Plašite se završiti djelo jer onda, nakon što ga predate, započinje prosuđivanje. Bit će kriticizma i ocrnjivanja. Bit će slično onome kao biti ponovo mlad, kada ste bili predmet tuđih kritika i izgledali kao da niste u stanju da se odbranite, mada je veći dio potcjenjivanja s kojim se ljudi moraju suočiti internaliziran, i dolazi iznutra. Nekad poželite reći - Niko ne prezire moje djelo toliko kao ja. Nedavno sam razgovarao s prijateljicom, profesionalnom spisateljicom, koja je svjesna toga da nije obavila dovoljno dobar posao, kako je već trebala. Već duže vrijeme nije ništa napisala. Žalila se na vlastiti rad: „Ništa ne valja, u tome je problem.“, ponavljala je. Ali u poređenju s čim. Sa Shakespeareom?
Niko ne želi pogriješiti jer niko ne želi neuspjeh koji unižava još više. Ali ništa se ne postiže bez grešaka. Ponekad se mora imati dovoljno slobode i za loše pisanje, ali treba samopouzdanja za uvidjeti da loše pisanje može nekako potaknuti ono dobro, da je moguće da količina odvede do kvalitete. Ponekad, također, čak i na završetku određenog komada, morate ostaviti greške u njemu, one su njegov sastavni dio. Ili se ne mogu eliminirati a da se nešto važno ne izgubi, neki okus ili neophodna energija. Nije moguće sve napraviti perfektno ali se mora pokušati.
Nekad sam zamišljao da, ukoliko pokušam pisati kao drugi ljudi, ukoliko nastojim imitirati pisce koji mi se sviđaju, da ću sebe otkriti samo kroz prikrivanje. Radio sam to neko vrijeme ali je moje vlastito ja uporno izranjalo na površinu. Trebalo mi je vremena da uvidim da nije stvar samo u pronalaženju vlastitog glasa, već i u shvatanju da već imate glas, isto kao što imate i ličnost, i da, ako nastavite pisati, nećete imati drugog izbora nego da u njemu govorite, pišete i živite. Ono što na neki način treba napraviti jeste preuzeti kontrolu nad sobom. Ljudsko biće i pisac su isto.
Nedavno sam radio s jednim režiserom na filmu. Nakon što sam kompletirao nekoliko nacrta, on se vratio sa stranicama punim zabilješki. Preletio sam preko njih, i neke od ideja i pitanja izgledali su sasvim na mjestu. Ipak sam zastao i upitao se – zašto? Sigurno se nije radilo o tome da nisam želio poboljšati svoj film. Nakon što sam razmislio, uvidio sam da je način na koji sam ga izvorno napisao bio ekspresija mog glasa, mog pogleda na svijet. Ako bi se to uklonilo, onda ne preostaje puno, osim obavezujućeg ali i neinspirativnog dijela tehničke izvedbe.
Jedan od problema s pisanjem i korištenjem samog sebe kao materijala, jeste u tome što budi snažne uspomene. Sjesti za stol s olovkom u ruci znači prizvati poznate strahove i razočarenja, a naročito konflikte, koji su u esenciji drame. Jednim dijelom, ovo je poteškoća da se izađe na kraj s odnosom prema učenju kojeg ste već pokupili od roditelja i učitelja, iz kućnog i školskog iskustva, od očekivanja nastalih iz svega toga. Javlja se nesposobnost koncentracije i, zbog straha od kazne, spoznaja da se sve ipak mora nekako odraditi. Javljaju se dosada i nelagoda pri pomisli na to da se uzbudljivije stvari dešavaju negdje drugdje.
Kako samo brzo uspomene na učenje ove vrste prizivaju i druge, obeshrabrujuće ideje. Na primjer, neograničenu moć roditelja i učitelja, i to da oni znaju sve a vi baš ništa, i da, ako im se oduprete, ispadate glupi ili svojeglavi. Sjetite se, također, kako su vas nekako učili da je rad dosadan ali se mora izdržati, i da je izdržljivost u trpljenju neinteresantnih stvari neophodna kvaliteta svakodnevnog života. Morate biti bespogovorno pripremljeni za veliku dozu jednoličnosti, u suprotnom postajete indolentni i beskorisni.
Kako brzo, također, kada se otpočne s pisanjem, postanu jasne i neke druge stvari. Koliko doista želite uspjeti? - na primjer. Ili u kojoj mjeri zahtijevate garanciju neke vrste uspjeha ili neke vrste zavidnog statusa za koji vjerujete da će ga pisanje omogućiti? Početi s pisanjem znači prepoznati oboje, koliko vam je takva garancija potrebna, i koliko je ona, ustvari, daleko.
Isto tako, možda se prisjetite i usredotočenosti za vrijeme dječije igre – onih dugih perioda upijanja i sanjarenja dok leti nesputana mašta. Tada se koncentrirate iz čistog zadovoljstva i konflikti nestaju. Često ja izgleda kao da je nestalo. A u pitanju je zagonetka. Kako će igra – igra s jezikom, igra s idejama – proizvesti neophodan rezultat? Na kraju krajeva, djeca se samo igraju. Ona ne stvaraju kompletne objekte. Ona ne revidiraju, i njihove igre nisu za nikog drugog.
Možda pisanje zahtijeva regularan rad i inspiraciju, kao i zadovoljstvo igre. A ova inspiracija i zadovoljstvo ne mogu se stvoriti na zahtjev. Mogu li? Djeca nikada ne razmišljaju na takav način. Ako im igračka ili igra ne pruža dovoljno zadovoljstva, odbacuju je, i traže nešto što će im to pružiti. Ali, ukoliko se tako ponašate kao pisac, i odustanete kad god vam prahne, onda se ništa neće napraviti. Ili hoće? Pisanje se velikim dijelom svodi na traženje metode koja će ga omogućiti. A kako će se ostvariti - zavisi od predstava o sebi koje već posjedujemo. Ne treba zaboraviti da smo mi oni koji kreiraju vlastitu kreativnost i izmišljaju vlastitu maštu.
Treba se suočiti sa svim tim, znajući da se uistinu radi o pitanjima koja govore o tome ko ste i šta ćete postati.
Počeo sam ozbiljno pisati otprilike u dobi od 14-15 godina. U školi sam osjećao da je ono što se od mene očekuje da naučim - irelevantno i zamorno. Nastavnici nisu prikrivali dosadu. Poput nas, jedva su čekali da iziđu van. Osjećao sam se kao da me budale pune s nečim nepoželjnim. Nisam mogao primiti informaciju u sebe, morala se držati na distanci, poput neprijatne hrane. Alternativa je bila u povlađivanju drugima. Ili bi nastupala pobuna.
I pisanje je bilo tu, što je bio aktivan način osvajanja svijeta. Mogao sam postati svemoćan umjesto tek žrtva. Pisanje je bilo sredstvo prerade, način uređivanja nečega što je nalikovalo kaosu. Ukoliko sam pisao zato što je to radio i otac, uskoro sam otkrio da je pisanje mjesto gdje imam vlast i vodstvo. Za stolom u svojim studijama, uronjen, topao, koncentrisan, neovisan, sa svim potrebnim nadohvat ruke: muzikom, olovkama, papirom, pisaćom mašinom – bio sam u stanju stvoriti svijet u kojem su disharmonije zauzdane i njihov otrov, možda, iscijeđen. Pisao sam da sebe dovedem u bolje raspoloženje, jer se često nisam osjećao najbolje. Pisao sam da bih postao pisac i pobjegao iz predgrađa. A dok sam tamo boravio, otac i njegove pripovijesti oživjeli su nešto što je za mene bio jedan polumrtav svijet. Priče su bile izgovor, razlog, način da se pobudi neka vrsta interesovanja. Traganje za pričama bio je način da se pokuša dokučiti šta se to odvija iznutra i izvana. Ljudi pišu zato što im je od krucijalnog značaja da iznesu svoju stranu priče, i to bez ometanja. Njihovo viđenje, njihov doživljaj, njihovu verziju. Potrebno im je da raščiste s onim što im se mota po glavi, kao i sa svima drugima. Pisati znači začuditi se po drugi put nad vlastitim iskustvom, i uživati ga. U takvoj refleksiji ima prostora da se okusi i prouči vlastiti život u svoj njegovoj kompleksnosti.
Iskustvo neprestano dolazi. Ukoliko se ličnost jednim dijelom formira zahvaljujući udarcima, ranama i ožuljcima što ih je svijet ostavio, onda je pisanje neka vrsta samozacjeljenja. Međutim, kreativnost inicira i potrese. Predstavlja oblik skepticizma koji razgrađuje ukrućene stvari. Možda je u ovome izvor spora između Rushdija i mulla. Umjetnost predstavlja slobodu misli, ne samo u političkom ili moralnom smislu – već slobodu uma da ide tamo gdje poželi, da iskaže opasne želje. Ova sloboda je, naravno, jedna vrsta nestabilnosti. Želje se sukobljavaju s zabranjenim, skrivenim, s onim o čemu se ne može ili ne smije misliti, i zasigurno ne govoriti. Kreativna imaginacija je korisno agresivna, unižava autoritete i može se činiti nekontrolisanom; erotična je i razbija ščvrsnute strukture. Sjećam se nekih očevih prijatelja kako mu se žale na moje djelo „My Beautiful Laundrette“. Za Azijce na Zapadu, ili bilo koga u egzilu, intelektualna i emocionalna pometenost može biti nepodnošljiva. Umjetnik može dobiti ulogu vodiča prema zabranjenom, onome što je preopasno za izgovoriti, ali malo će mu ko zahvaliti na muci.
Pisao sam, također, i stoga što je to bio čin apsorpcije. Fasciniralo me je kako nešto može odvesti do nečega drugog. Jednom sam počeo lupati po pisaćoj mašini, u spavaćoj sobi iznad očeve. Želio sam da vidim šta se može učiniti, gdje me takva kreativna radoznalost može odvesti. Našao bih se usred priče, u nekom nepoznatom, imaginarnom mjestu, ali se do tamo moglo samo zato jer ste imali dovoljno hrabrosti da započnete. Bio sam nestrpljiv, to me je unazađivalo. Kada bih nešto započeo, odmah bih poželio doći do kraja, želio sam uspjeti, prije nego istraživati, želio sam biti ona vrsta osobe koja iza sebe ima napisane knjige, a ne samo ona koja ih piše. Vjerovatno sam naslijedio očev očaj u obliku nestrpljenja. Još uvijek sam nestrpljiv; nije baš zabavno sjediti za stolom dok se ništa ne događa. Barem sam u stanju uvidjeti koliko je nestrpljenje u pisanju neophodno – koliko je važna želja da se ima nešto završeno, i koja se mora boriti s neminovnošću čekanja; koliko je neophodno promišljanje o načinu pomoću koga se pisanje može razviti ili dobiti oblik tokom vremena, bez da se požuri sa zaključcima.
Kada sam, nakon mladelačkih interesovanja za literaturu, nakon mature odlučio da se ne bavim s ničim drugim osim pisanja, entuzijazam i polet su mi značajno opali. Otkrio sam da je jedna stvar kada pišeš za sebe, u spavaćoj sobi poslije škole, a da je nešto sasvim drugo kada to radiš osam sati da bi zaradio za život. Bilo je teško, nailazio sam tek na šutnju i ravnodušnost. Žudio sam za tim da me drugi ljudi primijete i teško je bilo pisati u vakuumu, premda sam radio upravo to. S prozora stana znao sam gledati ljude kako odlaze na posao, zavideći im na njihovoj užurbanosti i svrhovitosti. Znali su šta rade, nisu tumarali.
Prisiljavao sam sebe na višesatno sjedenje za stolom, ne osjećajući ništa sem želje da budem negdje drugdje. Na kraju bih i otišao negdje drugdje, ali ne osjećajući pri tom ništa drugo do želju da se vratim za stol. Zurio bih u papir, želeći da mi riječi dođu, da ih na to prisilim, mada sam znao da to nije moguće. Ako se čitav proces malo ne pogura, nastupa osjećanje bespomoćnosti, kao da ništa nije napravljeno. Učiti se čekanju je pogrešno ukoliko se ne zna na šta se čeka. Uskoro mi je postalo teško izlaziti van; komunikacija mi se činila gotovo nemogućom; nisam više vidio nikakvog razloga da nastavim. Moja vlastita, i mržnja drugih, bilo je sve što sam osjećao; a onda i očaj. Samog sebe sam stjerao u depresiju.
Nisam bio u stanju uvidjeti do koje mjere je potrebno da zadovoljstvo bude dijelom rada. Možda sam ovo pokupio od oca: na duge staze, pisanje je nezahvalan posao. Treba se suočiti s tolikom količinom odbijanja. U većini slučajeva preostaju samo neuspijeh i poraz, neka vrsta produženog mučeništva. Ustvari, ovo nije bilo moje iskustvo. Moji pozorišni komadi su postavljani na scenu čim bih započeo da ih pišem. Ali sam živio kao da jeste.
Znao sam da sam pisac ali niko drugi nije bio svjestan te važne činjenice. Znao sam da sam pisac mada još nisam bio napisao ništa s čime bih bio zadovoljan, ništa dobro ili korisno za bilo koga. Ustvari, nisam znao šta da pišem, nisam znao šta moji likovi trebaju jedni drugima da kažu. Napisao bih redak, izbrisao ga, onda bih napisao drugi pa ga opet izbrisao, i mrzio sam sebe zbog neuspjeha. Pisanje je bilo i poseban izgovor za napad na samog sebe. Otac je istovremeno hrabrio i obeshrabrivao moje napore. Znao je biti zajedljiv, neobazriv, osoran. Njegov prezir prema sebi samome i vlastitim neuspjelim pokušajima bili su prenešeni na mene.
Plašio sam se pisanja zato što me je bilo sramota vlastitih osjećanja i uvjerenja. Prakticiranje bilo kakve umjetnosti može biti dobar izgovor za samoprezir. Ako želiš biti umjetnik bilo koje vrste potrebna ti je određena doza besramnosti. A biti bez srama znači ne voditi računa o tome ko si.
Ponekad pisci žele vjerovati u to da poteškoća da se postane piscem počiva u ubjeđivanju drugih da je to ono što doista jesi. Ali je stvarni problem u tome kako u to uvjeriti samog sebe. Lako se ulijeće u klopku čudnog, beckettovskog paradoksa. Postoji unutrašnji pritisak koji stvara sve ono što se mora izreći. U isti mah, opsjeda vas uzaludnost svekolikog govorenja. Slika koja za mene odražava sve to bila bi ona otvorenih usta koja ne izgovaraju ništa. To je isto kao kada bi se vlastite riječi prevele u nulti jezik, u trenutku isporuke, iz straha od toga koliko moćne mogu biti.
Ukoliko nema osjećaja posvećenosti, ukoliko se prema projektu pisanja odnosite u poluozbiljnoj maniri, ne vjerujući dovoljno u njega, onda je moguće povući se bez osjećaja neuspjeha. Tada novačite druge, da vas uvjere u nešto u što sami ne vjerujete. Ali oni će osjetiti vaš skepticizam i uručiti vam ga natrag. Samo onda kada se predate djelu možete bilo gdje stići. Ali kako doći do toga?
Ljudi koji vani na ulici kreću na posao posjeduju ´disciplinu´. Doista, ako želim postići bilo kakav napredak, moram mirno sjediti tokom dugih perioda. Disciplina je zato, neka vrsta nasilja i uključuje potiskivanje drugih želja. Postaje neophodna onda kada biste puno radije radili nešto drugo. Nekad je važno povjerovati da se iza svega vrijednog nalazi poteškoća. Uvriježeno je mišljenje da poteškoće i moralna snaga ili vrlina idu jedno s drugim. To znači da, što je nešto teže napisati, što je zamisao bolnija, bolje će se i ostvariti.
Kada umjetnici pate to nije samo zato što njihov rad uključuje žrtvu i posvećenost. To je zato što se od njih zahtijeva da imaju blizak kontakt s podsvijesnim. A podsvijest, kakva već jeste, pršti od želje – i neukrotiva je. Kreativnost se često predstavlja na taj način, kao neukrotiva sila, neka vrsta kolonijalne bande ili animalnog instinkta koji se mora potiskivati. Umjetnici postaju predstavnici neukrotivih sila što žive u svima nama. Oni ih moraju iživjeti, i provoditi cijelo vrijeme u njihovom društvu. To je cijena koju plaćaju za ´talent´. U situaciji kada je većina građana primorana da živi sputano, umjetnici vode neku vrstu ludog života, u ime onih koji za to nisu kadri.
Jedan od uslova da se postane pisacem je u sposobnosti podnošenja samoće, i uživanja u njoj. Ponekad se dignete od stola nošeni utiskom da vaš unutrašnji svijet nosi više značenja od onog Stvarnog. Ipak, samoća – uslov za sav važan i kreativan intelektualni posao – nije nešto čemu smo naučeni, niti se prema njoj izričito odnosimo kao prema neophodnoj ljudskoj praksi. Ljudi često izbjegavaju samoću koja im je potrebna, jer osjećaju krivnju zbog isključivanja drugih. Ali, komunikacija sa samim sobom, odvajanje vremena za mirno istraživanje unutrašnjih stanja, gdje je iskustvo moguće pretraživati, gdje se maglovita intuicija, ono nejasno i naziruće, mogu istraživati, gdje nesputani um luta i prepoznaje ono što mu treba - upravo je ono esencijalno. Ovakva samoća može podrazumijevati bespomoćnost. Može vam zasmetati svijest o prevelikoj količini iskustva, i nesposobnost da se uvidi, za neko vrijeme, kakve su kreativne mogućnosti.
Samoća pisanja nije isto što i usamljenost ili izolacija. Kada riječi poteku, jastvo se rasprši, i zauzdaju se strepnje, sumnje i rezerve. Nestane onoga ja koje je u stanju osjetiti usamljenost. Ali takva samoća može postati izmiješana s usamljenošću. Možete se zavarati da je sve što vam je potrebno moguće pronaći tu, u mašti; i da ljudi koje kreirate i pomjerate naokolo mogu pružiti sve što mogu i stvarni ljudi. Na neki način, od svoje umjetnosti tražite previše. Morate naučiti kako razlikovati ove stvari. U tom smislu, pisanje, ili postajanje piscem je, poput seksualnosti, paradigma za svo učenje i sve veze s ljudima.
Na balkonu hotelske sobe u Madrasu, očevom rodnom mjestu, začeo sam ideju o onome što će kasnije postati Buda iz predgrađa. Do tada, kao profesionalni pisac, imao sam napisane pozorišne predstave i filmove, mada sam već bio objavio prvo poglavlje Bude iz predgrađa, kao kratku priču. Još otkako se djelo pojavilo u štampi, karakteri i radnja su ostali sa mnom. Obično se nešto završi s osjećajem olakšanja. Završeno je zato što vam je već dosadilo i, za sada, do slijedećeg puta – rekli ste sve što ste mogli. Ali ja sam tek bio počeo. Znao sam – govorilo mi je ushićenje – da imam materijal za cijelu knjigu: južni London sedamdesetih, odrastanje poluazijskog djeteta, pop, moda, droge, seksualnost. Moj zadatak je bio da nađem načina da sve to organiziram.
Često, da bi započeli s pisanjem, sve što vam treba je ideja, zametak, slika, trag, trenutak prepoznavanja, izgovor da sve druge stvari o kojima ste mislili skupite i organizirate, tako da sve dođe na svoje mjesto. U potrazi za pričama tražite nešto srodno i kovljivo, nešto što je u stanju povezati druge stvari o kojima tada razmišljate. Moram reći da sam s „Budom iz predgrađa“ bio uzbuđen i s idejom da dvije godine budem okupiran s onim što je za mene tada predstavljalo veliki projekt.
Pogledajući po žurnalu koji sam vodio u to vrijeme, mogu uvidjeti koliko sam tada znao o tome šta radim i, istovremeno, koliko je to bilo malo. Moralo se desiti otkriće – nečega što je već bilo prisutno. Sjećam se izreke Alfreda de Musseta: “Nije to samo rad u pitanju. Radi se tek o slušanju. Kao da vam neko nepoznat šapuće na uho.”
I tada sam, kao i sada, pisao stranice i stranice sirovih zabilješki, riječi, sentenci, paragrafa, biografija likova, i sve je, u to vrijeme, bilo prilično nepovezano. Bilo je tu puno materijala ali u prilično kaotičnom stanju. Trebao mu je red; ali previše reda, i prerano, moglo je biti opasnije od kaosa. Nisam želio ukrutiti svoju imaginaciju u trenutku dok je upravo eksplodirala, čak i ako sam se zbog toga osjećao nestabilno. Željezna kontrola onemogućava da se desi bilo šta interesantno. Treba nekako sastaviti sve djeliće slagalice, i ne znajući da li će se oni složiti među sobom. Matrica ili potpuna slika je nešto što treba otkriti kasnije. Potrebna vam vjera, čak i onda kada je jedina osnova za nju nejasna intuicija o tome da će se priča ukazati.
Atmosferu sam već imao. Ali likove i detalje – čitav svijet knjige – morao sam stvoriti iz ničega. Uspostaviti ton, glas, stav, način na koji sam želio sagledavati građu, i način na koji sam želio da glavni lik, Karim, sebe izrazi, sve je to bilo od krucijalne važnosti. Kada sam pronašao ton, djelo je razvilo zaseban život, bio sam u stanju vidjeti šta treba da ostane a šta treba izbaciti. Dobio sam sluh za pogrešne note.
Buda iz predgrađa napisan je kao blizak meni, što može otežati pisanje u nekim aspektima, ili olakšati u nekim drugim. Znao sam da je priprema – sam život – već bila obavljena. Ali u tako direktnom pisanju iz sebe, rastu i šanse za sramoćenje i neugodnost. Isto tako, ovi likovi su dio ličnosti, toliko da je bilo gotovo moguće zaboraviti ih prenijeti na stranice, zamišljajući da su, na neki način, oni već tamo.
Postoje i druge opasnosti. Moguće je polakomiti se za kontrolom koju pisanje pruža, ali to može biti žestoka i uznemirujuća vrsta svemoćnosti. U svijetu imaginacije moguće je održati određene ljude na životu i uništiti ili uniziti druge. Ljudi mogu biti transformirani u tragične, komične ili nedosljedne figure. Nalaze se u centru svojih života, ali ste u stanju od njih napraviti sporedne glumce. Također, sebe možete pretvoriti u heroja ili budalu, ili oboje. Umjetnost može da bude osveta, kao i zadovoljština. U tome je svemu moguće pronaći izvorište energije. Ipak, žudnje i želje, prizvane pomoću slobodne mašte, mogu i zastrašiti pisca i usaditi mu krivnju. Postoje određene stvari o kojima mislite a o kojima radije ne bi ni znali. U isto vrijeme, prepoznajete važnost takvih misli, kao i to da ne možete odmaknuti naprijed ukoliko ih ne izrazite. Pisanje stoga može zadobiti aspekt nevjerstva i izdaje, dok pero otkriva tajne koje je opasno izdavati. Zato problem s istraživanjima i eksperimentima nije u tome da nećete pronaći ništa, već u tome da možete pronaći previše, i da se previše toga može promijeniti. U ovakvim okolnostima izgleda lakše ne pisati ili blokirati se. Ako smo stvorenja koja trebaju i vole izmišljati, onda treba postaviti pitanje kako, zašto i kada se to prestaje događati? Zašto je imaginacija toliko zastrašujuća da je trebamo cenzurirati? O čemu smo to u stanju razmišljati a da je, da tako kažemo, nezamislivo?
Blokada drži sve na okupu; prigušuje važne stvari, s razlogom. Blokada stoga može funkcionirati poput depresije, kao način da se neprihvatljive stvari drže na odstojanju, čak i ako nas neprekidno podsjećaju na svoju prisutnost.
Jednom kada sam se ukrcao na Budu iz predgrađa naišao sam na likove i situacije za koje nisam imao plana. Changez, naročito, bio je lik koji je izronio iz meni nepoznatog izvora. Znao sam da Jamila mora imati muža koji nikada prije nije bio u Engleskoj. U dnevniku, januara 1988., napisao sam: „Dio mene želi da on čita Conana Doyla. Drugi dio želi da bude nepismen, seljak. Pokušaj oboje.“ U početku sam zamislio surovu, tiransku figuru, koja će se nasilno sukobiti s Jamilom. Ali se ta vrsta surovosti nije poklapala s tonom romana. Otkrio sam, eksperimentirajući, da mi je naivnost što sam je dodijelio Changezu pružila priliku za ironiju. Ako su ugovoreni brakovi predstavljali pljusku u lice romantičnom idealu koji kaže da ljubav nije nešto što se može ugovoriti, šta se dešava nakon što se Changez zaljubi u svoju ženu? Šta ako ona postane lezbijka?
Mnoge od ideja koje sam iskušao u knjizi, izgledale su ekscentrično već u samom začetku, ali sam već naučio da ne budem previše nepopustljiv prema začudnostima. Često je u određenim idejama bilo nečega što je moglo iznenaditi i preneraziti čitaoca, kao što sam i sâm bivao uzdrman.
Kada su moji filmovi snimljeni i knjige objavljene, Otac je bio oduševljen, ako ne i pomalo iznenađen. To je bilo ono što je želio, samo se desilo meni, prije nego njemu. Primičući se kraju života, vremenu koje je koincidiralo s mojim stasavanjem u profesionalnog pisca, postajao je sve mahnitiji. Napustio je posao, i pisao više, te slao svoje knjige po izdavačkim kućama, uz sve veći očaj. Povremeno je mene krivio zbog neuspjeha da ga objave. Sigurno sam mu mogao pomoći kao što je on pomogao meni? Iako je bio ponosan na ono što sam uradio, moj uspjeh ga je vrijeđao. Po prvi puta, činilo se da je postao ogorčen. Ako sam ja to bio u stanju napraviti, zašto ne bi bio i on? Zašto neki ljudi znaju pričati šale, imitirati, žonglirati s noževima i držati tanjire na nosu, dok sve što su neki drugi u stanju jeste spravljanje dobrog suflea? Kako to da ljudi mogu ustrajati u želji da rade nešto u čemu se nikada neće istaći? Da li je pisanje teško? Samo ako to niste u stanju raditi.
Volim raditi ujutro, svaki dan, poput oca. Na taj način ostajem vjeran i sebi i njemu. Kada ne radim, pisanje mi strašno nedostaje. Postalo je navikom, i više od toga. Ono danu pruža neophodnu težinu. Nikada mi nije dosadno s onim što radim. Pisanju sada prilazim s više, prije negoli manje entuzijama. Manje je vremena, naravno, dok ima više toga da se kaže o samom procesu njegovog protoka. Više je likova, više iskustva i brojnih načina pristupa. Kada pisanje ne bi bilo teško ne bi ni donosilo zadovoljstvo. Ukoliko se pisanje odvija na previše lak način, može se ukazati osjećaj da niste u potpunosti ovladali pričom, da ste ispustili nešto esencijalno. A poteškoća se vjerovatnije nalazi unutar djela samog – trebala bi se nalaziti tamo, prije negoli u nekakvoj ličnoj krizi. Nisam siguran u to da se s godinama dobija na lakoći i fluentnosti, ali je strah od umišljenih posljedica zasigurno manji. Trebalo je toliko toga da se raščisti put, da započne djelo.
S engleskog preveo Jasmin Čaušević
Something Given, Hanif Kureishi
Nauka i sekvestracija
Šta ko smije da zna
Zanimljivo je da tolike stvari što nas okružuju u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo, skoro nikada ne razmišljajući o tome kako to da su se uopće odlučile pojaviti. Možda bi bilo pravedno da veliki, elektronički brendovi na poleđinama svojih magičnih uređaja ugraviraju poneko ime. Na primjer, riječi - Tribute to Galileo - trebalo bi staviti na oklop svakog mobitela. Jer, odatle je sve krenulo. Možda bi na zgradama škola i fakuteta, također, u nekom dostojanstvenom uglu, trebala stajati ploča s znakom zahvalnosti prosvjetiteljskim tekovinama. Jer, odatle je također sve krenulo.
Nauka još uvijek mnoge ljude čini nervoznima. Toliki su je spremni denuncirati i s zijevom eskivirati svaki njen spomen, panično bježeći od tema koje smatraju dosadnim, bilo u nekonvencionalnom razgovoru, ili kao u slučaju bosanskih dnevnih listova, koji su jedini u bližem okruženju bez naučne rubrike.
Nauka je dokaz kako je moguće bježati od nečega što nam svaki dan spašava život.
Zahvaljući eksplozijama supernovâ, masivnih zvijezda koje mogu biti i na desetine puta veće od našeg Sunca, moglo je doći do stvaranja elemenata s većom neutronskom masom, upravo onih koji sačinjavaju naša tijela. Teško da ima nešto inspirativnije ili romantičnije od egzaktne činjenice do koje se došlo zahvaljujući fizičarima – da smo svi, ustvari – djeca zvijezda, s tijelima načinjenim od zvjezdane prašine (sjetimo se Bowieve marsovske faze i Ziggyja Stardusta). Zvijezde od kojih smo načinjeni, eksplodirale su prije mnogo milijardi godina, i uz proces fuzije hidrogena u helijum i dalje, u teže hemijske elemente, nastale su supstance neophodne za izgradnju života.
Zahvaljujući pogledu koji nam je omogućio Hubble teleskop, konačno shvatamo koliko smo mali i veličanstveni. Ideja koju su zastupali prastari mitovi i koja je govorila da su ljudi stari koliko i sâm kosmos - može puno reći o problemima egâ, a jako malo o stvarnom stanju stvari. Čini se nekako da jedino nauka može ljude poučiti skromnosti a u isto vrijeme biti tako velikodušna, ne tražeći ništa zauzvrat. Da li postoji riječ jača od velikodušnosti – podatak da je samo zahvaljujući vakcinama 300 000 dječijih života godišnje spašavano u Nigeriji, da je zahvaljujući prirodnom evolucijskom triku, ugrađenom u proces spravljanja vakcina - to bilo moguće učiniti. Nedavno je iznešen podatak o tome da je broj ljudskih života spašenih zahvaljujući vakcinaciji daleko veći od broja ljudi koji su nastradali u svim ratnim kataklizmama dvadesetog stoljeća, te su tom prigodom, vakcine krštene kao „oružje masovnog spasenja“, a spomenimo uzgred da je zvanični Vatikan već odavno oficijelno priznao validnost teorije evolucije u razvoju čovjeka i drugih vrsta, dok se takav stav u islamskom svijetu još uvijek čini dalekim poput svjetlosne godine. I svaki put kada uzmete neki antibiotik, vi prećutno priznajete tu famoznu teoriju, jer su lijekovi što spašavaju nebrojene živote spravljeni upravo na njenim postulatima. I, nikako drukčije nije ni moglo.
Mjesto odvijanja glavne radnje
Možda bi bilo interesantno provesti nekoliko dana bez kompjutera, mobitela, automobila, aspirina ili antibiotika, i otići na neku vrstu waldenovskog odmora, daleko od svega toga. Ali vi niste H. D. Thoreau. I veliko je pitanje da li biste mogli izdržati - ne dvije godine poput njega, nego dva dana, ili dva sata.
U sredini poput naše, gdje se odsustvo afiniteta za nauku i njenu popularizaciju dokazuje svakodnevno, gdje je ovo ekonomski najznačajnije bojište za spašavanje od financijske kataklizme i regresije obraslo visokim stabljikama korova i indiferencije – pomalo je paradoksalno govoriti o kurentnom, globalnom problemu sekvestracije iliti ograničavanja pristupa znanju – s kojim kubure tehnološki najrazvijenije zemlje svijeta (o nama da ne govorimo), i koji je s tolikom bravurom opisan u knjizi nobelovca i kvantnog fizičara Roberta B. Laughlina „Zločin razuma“ (The Crime of Reason). Najveći kapital sadašnjeg trenutka jeste naučno znanje, ali, na žalost, na djelu su i razne metode ograničavanja pristupa. Znanje koje je ekonomski isplativo po automatizmu biva podvrgnuto sekvestraciji i, da bi se do njega uopće došlo, ili do novih otkrića – ulažu se ogromne količine novca. Iz Laughlinove knjige, koja se bavi i drugim, isto toliko sveobuhvatnim problemima, možemo shvatiti najvažniju poruku – a to je da se u razvijenom svijetu bukvalno vodi rat za znanjem. Iz ovoga neminovno slijedi da su pitanja kreiranja, kao i kontrole i upravljanja znanjem i novim spoznajama – ključna pitanja za opstanak i prosperitet Planete. Razvijeni svijet, dakle, najveću muku muči u težnji da identificira znanje, koje biva zamagljeno raznim korporativnim i legislativnim metodama koje u mnogim, ekstremnim instancama čak poništavaju i priječe najplemenitiju potrebu za saznavanjem i učenjem - dok je u našem, domaćem slučaju, sama identifikacija važnosti znanja i, što je možda još bitnije, njenog apsolutnog ekonomskog prioriteta - još uvijek na čekanju.
Laughlin odlazi dotle da okorjelost ovog konflikta poredi s drugim, nerazrješivim historijskim sukobima koji su, na žalost, završavali tako što se moralo pribjeći najekstremnijim mjerama, poput rata, a kao primjer navodi ropstvo koje je zapalilo Američki građanski sukob. U svjetskoj internetskoj eksploziji on vidi i ogroman paradoks, koji od potrage za doista vrijednim vrstama znanja čini potragu za „iglom u plastu sijena“. Apsurdi u kojima monstruozne korporacije nastoje patentirati nešto što nije ništa drugo do prirodni zakon, poput specifičnih matamatičkih algoritama nužnih za izradu softwarea, ili čak određene sekvence ljudskog genoma – već predstavljaju realnost. Najveći problem se ukazuje u tome kako identificirati znanje koje sa sobom nosi i vrijednost, u permanentnoj zbrci potpomognutoj komercijalnim i legislativnim procedurama koje u najgorim slučajevima direktno priječe najplemenitiji ljudski impuls – želju za učenjem.
Kada govorimo o percepciji nauke i tehnološkog znanja kod nas - potreba je dakle, ne da se proširi područje borbe, već i da se ona premjesti na novu, potpuno drukčiju ravan.
Ozbiljan trud na popularizaciji nauke na našim prostorima, pokretanje naučnopopularnih časopisa i školskih edukativnih programa, značajnija ulaganja u segment koji je bitniji za opstanak od mnogih drugih jalovih egzaltacija koje prepunjavaju naš javni diskurs – ništa od navedenog još uvijek nije na vidiku.
Nekada je ovuda, sasvim blizu nas, hodao mladi Nikola Tesla. Moglo se je malo krenuti i njegovim putevima, a ne samo u pravcu besplodnih fantazmagorija.
I još je negdje neki pisac rekao da je za pisanje, a vjerovatno i za većinu drugih stvari, potrebno „raščistiti put“. Važno je, ipak, ne doći na cilj posljednji.
Richard Dawkins, umijeće nasrtanja na ortodoksiju
Autor: Michael Powell
Objavljeno: 20.10.2011 u 04:08 - za Buku
Sklanjajući se od lagane kiše, dospijevate u dnevnu sobu uvaženog oksfordskog profesora, sa svojim velikim zidovima knjiga, privlačnim umjetninama i, s druge strane, skladnim prozorima što gledaju na raskošnu baštu. Da li ovaj čovjek, možda najutjecajniji evolucionistički biolog na svijetu, provodi većinu vremena upravo ovdje, ili na terenu? Pitanje mami lagani osmijeh na licu prof. Richarda Dawkinsa. Slavu nije stekao provodeći dane po prašnjavim nalazištima i prebirući po škriljcu u potrazi za prastarim trilobitima. Niti se potucao po afričkim gorama proučavajući seksualni život divljih gnua.
Obično ne pridaje puno pažnje takvim primjedbama.
„Moj interes za biologiju je gotovo uvijek naginjao filozofskoj strani“, kaže, nabrajajući, potom, esencijalna pitanja koja su ga vodila. „Zašto postojimo, zašto smo ovdje, u čemu je kvaka?“
Kada kažemo da je najveće dostignuće profesora Dawkinsa, vitalnog sedamdesetogodišnjaka, to što je istinski originalan mislilac, sintetizator i pisac, time se ni najmanje ne žele umanjiti sve njegove zasluge. Njegove epifanije rezultat su dugih sesija čitanja i promišljanja, kao i ponekog trenutka dokolice. Stil mu je elegantan, s istančanim osjećajem za metaforu. Obdaren je posebnom vještinom, možda čak i predispozicijom, koju bismo mogli nazvati - umijeće nasrtanja na ortodoksiju.
U njegovoj najpoznatijoj knjizi „Sebični gen“, iz 1976. godine, na evoluciju je pogledao kroz sasvim nova leća: ona u kojima je centralni fokus na genima. S tom je knjigom Dawkins dogradio tadašnja postignuća svojih kolega naučnika, te naglavačke okrenuo dotadašnje gledište o evoluciji i prirodnoj selekciji.
Autor je čitavog niza best sellera, a u mnogima od njih detaljno se razrađuje njegova teza o progresivnoj evoluciji – koja teži sve većoj kompleksnosti. Njegova prva knjiga za djecu „Magija realnosti“ treba izići iz štampe ove jeseni.
Dawkins posjeduje nešto što bismo mogli nazvati talenat za intelektualnu borbenost, rijetko ga se može vidjeti da posustane u debati, a još rijeđe ako su tu uključene i njegove kolege evolucionistički biolozi. Iako drži do liberalnog političkog opredjeljenja, u njegovim pisanjima nisu bili pošteđeni ni mnogi ljevičari, naročito oni koji iz njegove teorije gena izvlače zaključak kako prirodna selekcija djeluje u korist grabežljivog i sebičnog ponašanja.
Objavivši nedavno „Iluziju o Bogu“, internacionalni best seller, Dawkins je stao u prve redove za odbranu ateizma. Kada je Martin Rees, britanski kraljevski astronom, nedavno prihvatio nagradu uručenu od strane John Templeton fondacije, koja promovira dijalog između nauke i religije, profesor Dawkins nije imao milosti. Napisao je potom kako je dr. Rees „pokoran kvisling“ i izdajica nauke. Na ovaj udarac dr. Rees nije uzvratio.
Profesor Dawkins često odbija govoriti u gradovima kao što su San Francisco i New York jer što se njega tiče, navedena mjesta su veličanstveno bezbožna. „Ako ste ateistički predavač, samo gubite vrijeme“, kaže. Više preferira područje Biblijskog pojasa, gdje su kontroverze veoma rijetke.
Ubjeđuje u to da prije svakog predavanja ima strašnu tremu. Teško je to zamisliti, uzimajući u obzir njegovo tečno i tipično englesko umijeće baratanja riječima, kako u pisanju tako i u govoru - možda se ovdje radi o evolucijskoj adaptaciji – svi ti hladni i vlažni engleski dani pridonose pojavi pravog genija sintakse i metafore?
Prijazan je ali ne i previše željan društva. Upitajte ga da istraži određenu ideju i on će se sav sretan predati istraživanjima. Ali vrata privatnog života drži čvrsto zamandaljena.
Ukratko, ima kćerku koja radi kao doktorica. Oženjen je po treći put, sa glumicom Lallom Ward. S prvom ženom je ostao u dobrim, prijateljskim odnosima, to je jasno i stoga što je ona jedan od kontribuirajućih autora - u knjizi eseja koja slavi životno djelo njenog bivšeg muža, objavljenoj 2006.
Afrički korijeni
Clinton Richard Dawkins rođen je u Keniji, gdje mu je otac radio u kolonijalnoj službi, kao stručnjak za agrikulturu. S roditeljima se kasnije vratio u Englesku, te pravovremeno upisao na Oxford, kao mladić koji puno obećava. „U školi baš i nisam imao blistavu karijeru“, kaže, „bio sam prosječan, ili nešto iznad prosjeka, ništa posebno.“
Intelektualni žar mu se zapalio na univerzitetu koji je naročito dobro odgovarao njegovom temperamentu. Oxford se oslanja na tutorski sistem, u sklopu koga se studenti udubljuju u originalne tekstove, više nego u udžbenike.
„Uživao sam: sklon tome da se lako zanesem, ali samo nakratko“, kaže profesor Dawkins, „Nisam stekao tako široko obrazovanje kao kolege s Cambridgea, ali sam vjerovatno bio spremniji da napišem svoju prvu knjigu o odabranoj temi.“
Poučen tim iskustvom, gaji nesklonost za sadašnje zahtjeve vladajućih struktura – koji se graniče s mahnitošću – za standardiziranim tekstovima i nastavnim planovima. U ovome vidi suprotnost istinskom učenju.
Nakon diplomiranja 1962., studirao je zajedno s naučnikom Nikolaasom Tinbergenom - nobelovcem, te predavao na Univerzitetu California, Berkeley. U Oxford se vratio 1971. Razrađivao je misli o socijalnoj biologiji, koje su konačno uobličene nekoliko godina kasnije, u knjizi „Sebični gen“.
U to vrijeme, prevladavalo je popularno gledište o evoluciji koje je govorilo da su životinje i insekti djelovali udruženo, iako nesvjesno, te da je prirodna selekcija na individue utjecala usmjeravajući ih da djeluju u interesu vrste. Kooperacija se tumačila kao nesvjestan akt, ugrađen u sami prirodni mehanizam.
Glas profesora Dawkinsa potom prelazi u nestašnu mimiku Davida Attenborougha, u visoki, ljupki ton BBC-ijevih dokumentaraca iz tog vremena: „Bube balegarke su sakupljači otpada u prirodnom sistemu, a što bismo mi bez njih? I mužjaci jelena se bore, ali paze da ne ubiju jedan drugog.“
Onda zastaje. „Takav način razmišljanja bio je prilično dominatan u tadašnjoj kulturi.“ Opet značajna pauza. „A to je potpuno pogrešno. Želio sam ispraviti to sveprisutno nerazumijevanje.“
Geni, kako kaže, pokušavaju maksimalno povećati svoje šanse za opstanak. Oni uspješni među njima prenose se kroz generacije. Gubitnici, kao i njihovi domaćini, izumiru. Gen za pomaganje grupi ne može opstati ukoliko ugrožava opstanak individue.
Sredinom 1960-tih ovakvi uvidi su lebdjeli u zraku među intelektualnim krugovima. Ali profesor Dawkins je uspio pojmiti snagu metafore, kao i sebičnog gena – te tako oživjeti novu ideju. Andrew Read, profesor prirodoslovnih znanosti na Penn Stateu, prisjeća se čitanja „Sebičnog gena“ i osjećaja kako mu se svijet promijenio.
„Jednim udarcem oborena je intelektualno jalova hipoteza da je sve „jednostavno tako kako jeste“, pisao je u jednom eseju. „Sebični gen“ je to kristalizirao, i postalo je nemoguće ignorirati ideje razložene u knjizi.“
Nisu svi podržali taj stav. Moralne implikacije pokazale su se duboko zabrinjavajućima, upućujući na to da altruizam, ustvari, maskira sebično ponašanje kojim upravljaju geni. „Mnogi čitatelji su knjigu doživjeli kao duševnu traumu“, pisao je dr. Randolph Nesse, profesor psihijatrije s Univerziteta Michigan. „Naglavačke su se okrenuli njihovi moralni svjetovi.“
Prominentni naučnici i intelektualci vide profesora Dawkinsa kao štitonošu sebične kulture, optužujući njega i njegove kolege socijalne biologe, za pripremanje kulturne atmosfere koja je dovela do doba obilježenog motom: „imaću šta hoću“ - doba Ronalda Reagana i Margareth Thatcher. Evolucionistički biolog Richard Levontin, pripadnik političke ljevice, opisao je scenu kao iz romana Georgea Orwella: „Ukoliko je biološki determinizam oružje u međuklasnoj borbi“, pisao je zajedno s još dvojicom naučnika, „onda su univerziteti fabrike oružja, a njihove učionice i labroratorije – inženjeri i dizajneri.“
Profesor Dawkins na ovo gleda kao na izopačenje svog naučnog djela, kao i političkih sklonosti, koje su izričito liberalne (protivio se ratovima u Vijetnamu i Iraku, divi se Predsjedniku Obami i najčešće glasa za Laburiste). Nedavno je ipak, u svom distriktu glasao za Liberalnu partiju, stoga što je bio zadivljen time da jedan od članova Parlamenta rezolutno podržava sekularizam (ipak, i njega je, 2010., u parlamentskim klupama zamijenio evangelistički konzervativac). Pisao je o onome što čine geni, a ne o psihološkim i emocionalnim stanjima.
Naša slava, kao vrste, je u tome što smo u stanju prevazići genetske impulse, kaže, priznajući kako je naslov knjige možda „pridodao nerazumijevanju“.
„Ne radi se o sebičnom individualcu, a zasigurno ne o sebičnim vrstama“, kaže. „Moja knjiga je isto tako mogla imati naslov: „Altruistički individualac“.
Ostajući doslijedan sebi, ide i dalje od ovoga. „Šta bi to naši kritičari htjeli da uradimo – da falsifikujemo algebru?“, pita se, te dodaje, „Ta vrsta kriticizma stvarno je bila glupa i to u iritantnoj mjeri.“
Progresivna evolucija
Veliko intelektualno uvjerenje profesora Dawkinsa jeste da je evolucija progresivna, te da teži sve većoj i većoj kompleksnosti. Njegov je stav da različite vrste često iznalaze slična rješenja za evolucijske zagonetke popot – potrebe za očima, ušima, rukama ili oktopusovim pipcima. I, često, ali ne i uvijek – većim mozgom. Tako se sabljozubi tigar pojavljuje kao mačka u Evropi i Aziji, te kao jedan od tobolčara u Južnoj Americi. Različite vrste su tako mogle doći do istog, mesožderskog rješenja. Ipak, on zasigurno ne smatra da je glavni cilj evolucije - progresija čiji smo krajnji cilj mi, ljudska bića - u slučaju da smo nestali s lica Zemlje, neke druge vrste bi zasigurno preuzele našu evolucijsku nišu.
„U sklopu evolucije nailazimo na beskrajnu progresiju“, kaže on. „Kada su preci geparda po prvi put počeli proganjati gazeline pretke, niko od njih nije mogao trčati tako brzo kao što to mogu danas.“
„Ono što imamo sada, rezultat je progresivne evolucijske utrke za oružjem.“
Tako da ne bi bilo veliko iznenađenje ako se unutrašnji životi životinja pokažu kao dosta kompleksniji, nego što se obično misli. Da li psi, na primjer, imaju iskustvo svijesti? Da li su svjesni sebe unutar vlastite okoline, kao zasebnih životinja?
„Svijest mora biti prisutna, zar ne?“, odgovara profesor Dawkins. „Radi se o evolviranoj i emergentnoj (pojavljujućoj) osobini mozgova. Veoma je moguće da većina sisavaca posjeduje svijest, a vjerovatno i ptice.“
Pobornik je Projekta za čovjekolike primate (The Great Ape Project) kojeg predvodi filozof Peter Singer s Univerziteta Princeton, i kojim se nastoje obezbijediti legalna prava za majmune, uključujući i zabranu mučenja.
Treba reći kako je njegova teorija progresivne evolucije ipak kontroverzna. Profesor Dawkins je imao jednog velikog rivala u pisanju o evolucionističkoj biologiji: Stephena Jay Goulda s Harvarda.
Profesor Gould je umro 2002. godine; bio je postojan u stavu da je evolucija obilježena kontigencijom – iako vrste mogu napredovati i to u snažnim zamasima i skokovima, isto tako je moguće doći do slijepe ulice ili regresije. Da je, kojim slučajem, meteor udario u Zemlju i uništio sav inteligentni život, tvrdio je, šanse da kompleksan, inteligentan život ponovo evolvira, bile bi gotovo zanemarljive.
Riječima pisca Scotta Rosenborga, profesor Gould je na ljudsku vrstu jednostavno gledao kao na „maleni incident što se pojavio na minornom ogranku evolucijskog stabla.“
Obojica evolucionističkih biologa posjedovala su dobro naoružan ego, a intelektualne bitke koje su vodili bile su spektakularne, ali oni sami – nikada naročito prisni.
Profesor Dawkins priznaje naelektrisanu i zategnutu vezu koja je postojala između njih, pišući s izuzetnim poštovanjem prema svom rivalu, koji je umro od raka: „Gould i ja nismo nikada zamorili Sunce razgovarajući, i poslali ga dolje“ (aluzija na pjesmu Williama Johnsona Coryja, prim. prev.).
Profesora Dawkinsa probada nešto više od pukog žala za tim što se on i profesor Gould nisu međusobno više cijenili.
„Gould je želio otpremiti na pravo mjesto ideju o tome da je sva progresija bila usmjerena prema nama, ljudskim bićima, i ja sam ga u tome u potpunosti podržavao“, govori on sada, i želi naglasiti, „ali evolucija je gotovo zasigurno progresivna.“
U ovome vidimo finalnu, kosmičku šalu.
Njih dvojica su se prepirali o gotovo svemu, osim ateizma, koji im je bio zajednički. A najbliži intelektualni saveznik profesora Dawkinsa po pitanju progresivne evolucije i konvergencije je Simon Conway Morris, priznati evolucionistički paleontolog s Cambridga.
A profesor Morris je, kako se čini, anglikanac i gorljivi vjernik u ličnog Boga. On na kovergenciju gleda kao na nagovještaj teleologije, ili intelignetne arhitekture Svemira. Simon i ja smo veoma bliski po naučnim pitanjima“, kaže. Mislim da na svijetu ne postoje dva evolucionistička biologa, poput nas, koji mogu parirati jedan drugom u entuzijazmu za konvergenciju.“
A šta da uradimo s vjerskim ubjeđenjima profesora Morrisa? „Jednostavno to ne shvatam.“
Nestrpljenje s religijom
Nisu li teološka pitanja – Zašto smo ovdje? Da li postoji nešto veće od nas samih? Zašto moramo umrijeti? – centralna za sva ljudska nastojanja?
Profesor Dawkins počinje klimati glavom i to prije nego što se završi s postavljanjem ovih pitanja. Njegovo nestrpljenje prema religiji gotovo je opipljivo, kao da živi zasebnim životom unutar njega, vrpoljeći se. U vjerovanju u nadnaravno vidi strašan manjak radoznalosti, što je možda najgora uvreda koju je u stanju zamisliti.
„Religija uči kako trebamo biti zadovoljni s nikakvim odgovorima„ ,kaže, „radi se o svojevrsnom zločinu prema djetinjstvu.“
I molim vas, poštedite ga razgovora o spiritualnosti, kao da je to jedini način kojim je moguće meditirati nad čudom univerzuma. „Ukoliko očima Carla Sagana pogledate gore na Mliječni put, u grudima vam se javi osjećaj nečega puno većeg od vas“, kaže on. „To jeste tačno. Ali u tome nema ničeg nadnaravnog.“ Mjerilo sve odlučnije, britanske sekularne kulture, jeste i to što je profesor Dawkins u stanju podrobno izlagati o ateizmu, te iznositi intrigantna, provokativna gledišta o islamu i kršćanstvu, u nekoliko dokumentaraca koji se prikazuju u udarnim terminima. U jednom od njih, intervjuirao je mladu ženu iz jedne muslimanske škole koja prima državnu potporu.
„Neko je tvrdio kako ima ambicije da postane doktorica. Ali je eksplicitno izjavila da, ukoliko bi se morala suočiti s kontradikcijom između nauke i Kurana, da bi se, u tom slučaju, priklonila Kuranu.“, kaže. „To su sve dražesne djevojke, ali bukvalno ispranih mozgova.“
Kritičari su sve nestrpljiviji zbog ateizma Profesora Dawkinsa. Optužuju ga da izbjegava velike teološke debate koje obogaćuju religiju i filozofiju i tako pojednostavljuje ono što su veoma kompleksna pitanja.
Kažu da neprestano smišlja “vulgarne karikature vjerskih ubjeđenja, koje su u stanju preplašiti studenta s prve godine teologije“, pisao je Terry Eagleton, čovjek koga smatraju jednim od najznačajnijih britanskih literarnih kritičara. „Šta su to, upitaćemo se, Dawkinsova gledišta o epistemološkim razlikama između Tome Akvinskog i Ivana Dunsa Škota?“
Iznesite ovu optužbu pred profesora Dawkinsa i on će, manje-više, priznati krivicu. Sugerirati mu da prouči teologiju za njega je gotovo isto što i sugerirati mu da prouči vilenjake. Niti je ubjeđen u to da su ekumenski anglikanac, umjereni imam ili katolički svećenik s dobro razvijenim smislom za ironiju – pravi predstavnici religije.
„Imao sam doista divne konverzacije s anglikanskim biskupima, i mislim da bi većina njih, ako ih se uhvati u nastupu iskrenosti - rekla da ne vjeruju u bezgrešno začeće“, kaže. „Ali na jednog takvog, dolaze četvorica koji su u stanju djetetu kazati da će zbog sumnje trunuti u paklu.“
Upravo zato, kako kaže, sada piše knjigu za djecu. Želi postaviti pitanja – Zašto postoji Sunce? Šta je to zemljotres? Šta je s dugom? – te pružiti pametne, racionalne odgovore. Poigravao se s mišlju da otvori vlastitu školu, koja bi bila podržana od strane države, mada bi, u okviru britanskog sistema, sâm morao iznaći adekvatna sredstva.
I to ne bi bila ateistička škola. Ta ideja ga užasava. Djecu bi trebalo poštedjeti idiosinkrastičkih intelektualnih puteva. „Gotovo se patološki plašim indoktrinacije djece“, kaže on. „Bila bi to akademija pod nazivom: „Neka svako misli za sebe.“
Ljudski bogovi
Nakon dva sata konverzacije profesor Dawkins najednom odluta daleko. Govori o mogućnosti silikonske sudbine - ljudske koevolucije sa kompjuterima. Intrigiraju ga razigrana, čak i potresna pisanja Freemana Dysona, teoretskog fizičara.
U jednom eseju profesor Dyson odlazi na spekulativno putovanje od milion godina u budućnost. Naša galaksija umire, a ljudi su evolvirali u nešto nalik munjama supermoćne, inteligentne i moralne energije.
Zar taj opis ne sliči previše na Boga?
„Naravno“, odgovara profesor Dawkins. „Veoma je moguće da u Univerzumu postoje bića nalik Bogu.“
Podiže ruku i, u slučaju da neko pomisli kako se naglo priključio religijskom orkestru, kaže: „Veoma je važno shvatiti da su ti Bogovi nastali putem objašnjive naučne progresije i uz pomoć postepene evolucije.“
Da li je moguće da budu besmrtni? Profesor slaže ramenima.
„Vjerovatno ne.“ Smije se, te dodaje: „Ali ne bih želio biti previše dogmatičan po tom pitanju.“
Original u - The New York Times
Objavljeno: 20.10.2011 u 04:08 - za Buku
Sklanjajući se od lagane kiše, dospijevate u dnevnu sobu uvaženog oksfordskog profesora, sa svojim velikim zidovima knjiga, privlačnim umjetninama i, s druge strane, skladnim prozorima što gledaju na raskošnu baštu. Da li ovaj čovjek, možda najutjecajniji evolucionistički biolog na svijetu, provodi većinu vremena upravo ovdje, ili na terenu? Pitanje mami lagani osmijeh na licu prof. Richarda Dawkinsa. Slavu nije stekao provodeći dane po prašnjavim nalazištima i prebirući po škriljcu u potrazi za prastarim trilobitima. Niti se potucao po afričkim gorama proučavajući seksualni život divljih gnua.
Obično ne pridaje puno pažnje takvim primjedbama.
„Moj interes za biologiju je gotovo uvijek naginjao filozofskoj strani“, kaže, nabrajajući, potom, esencijalna pitanja koja su ga vodila. „Zašto postojimo, zašto smo ovdje, u čemu je kvaka?“
Kada kažemo da je najveće dostignuće profesora Dawkinsa, vitalnog sedamdesetogodišnjaka, to što je istinski originalan mislilac, sintetizator i pisac, time se ni najmanje ne žele umanjiti sve njegove zasluge. Njegove epifanije rezultat su dugih sesija čitanja i promišljanja, kao i ponekog trenutka dokolice. Stil mu je elegantan, s istančanim osjećajem za metaforu. Obdaren je posebnom vještinom, možda čak i predispozicijom, koju bismo mogli nazvati - umijeće nasrtanja na ortodoksiju.
U njegovoj najpoznatijoj knjizi „Sebični gen“, iz 1976. godine, na evoluciju je pogledao kroz sasvim nova leća: ona u kojima je centralni fokus na genima. S tom je knjigom Dawkins dogradio tadašnja postignuća svojih kolega naučnika, te naglavačke okrenuo dotadašnje gledište o evoluciji i prirodnoj selekciji.
Autor je čitavog niza best sellera, a u mnogima od njih detaljno se razrađuje njegova teza o progresivnoj evoluciji – koja teži sve većoj kompleksnosti. Njegova prva knjiga za djecu „Magija realnosti“ treba izići iz štampe ove jeseni.
Dawkins posjeduje nešto što bismo mogli nazvati talenat za intelektualnu borbenost, rijetko ga se može vidjeti da posustane u debati, a još rijeđe ako su tu uključene i njegove kolege evolucionistički biolozi. Iako drži do liberalnog političkog opredjeljenja, u njegovim pisanjima nisu bili pošteđeni ni mnogi ljevičari, naročito oni koji iz njegove teorije gena izvlače zaključak kako prirodna selekcija djeluje u korist grabežljivog i sebičnog ponašanja.
Objavivši nedavno „Iluziju o Bogu“, internacionalni best seller, Dawkins je stao u prve redove za odbranu ateizma. Kada je Martin Rees, britanski kraljevski astronom, nedavno prihvatio nagradu uručenu od strane John Templeton fondacije, koja promovira dijalog između nauke i religije, profesor Dawkins nije imao milosti. Napisao je potom kako je dr. Rees „pokoran kvisling“ i izdajica nauke. Na ovaj udarac dr. Rees nije uzvratio.
Profesor Dawkins često odbija govoriti u gradovima kao što su San Francisco i New York jer što se njega tiče, navedena mjesta su veličanstveno bezbožna. „Ako ste ateistički predavač, samo gubite vrijeme“, kaže. Više preferira područje Biblijskog pojasa, gdje su kontroverze veoma rijetke.
Ubjeđuje u to da prije svakog predavanja ima strašnu tremu. Teško je to zamisliti, uzimajući u obzir njegovo tečno i tipično englesko umijeće baratanja riječima, kako u pisanju tako i u govoru - možda se ovdje radi o evolucijskoj adaptaciji – svi ti hladni i vlažni engleski dani pridonose pojavi pravog genija sintakse i metafore?
Prijazan je ali ne i previše željan društva. Upitajte ga da istraži određenu ideju i on će se sav sretan predati istraživanjima. Ali vrata privatnog života drži čvrsto zamandaljena.
Ukratko, ima kćerku koja radi kao doktorica. Oženjen je po treći put, sa glumicom Lallom Ward. S prvom ženom je ostao u dobrim, prijateljskim odnosima, to je jasno i stoga što je ona jedan od kontribuirajućih autora - u knjizi eseja koja slavi životno djelo njenog bivšeg muža, objavljenoj 2006.
Afrički korijeni
Clinton Richard Dawkins rođen je u Keniji, gdje mu je otac radio u kolonijalnoj službi, kao stručnjak za agrikulturu. S roditeljima se kasnije vratio u Englesku, te pravovremeno upisao na Oxford, kao mladić koji puno obećava. „U školi baš i nisam imao blistavu karijeru“, kaže, „bio sam prosječan, ili nešto iznad prosjeka, ništa posebno.“
Intelektualni žar mu se zapalio na univerzitetu koji je naročito dobro odgovarao njegovom temperamentu. Oxford se oslanja na tutorski sistem, u sklopu koga se studenti udubljuju u originalne tekstove, više nego u udžbenike.
„Uživao sam: sklon tome da se lako zanesem, ali samo nakratko“, kaže profesor Dawkins, „Nisam stekao tako široko obrazovanje kao kolege s Cambridgea, ali sam vjerovatno bio spremniji da napišem svoju prvu knjigu o odabranoj temi.“
Poučen tim iskustvom, gaji nesklonost za sadašnje zahtjeve vladajućih struktura – koji se graniče s mahnitošću – za standardiziranim tekstovima i nastavnim planovima. U ovome vidi suprotnost istinskom učenju.
Nakon diplomiranja 1962., studirao je zajedno s naučnikom Nikolaasom Tinbergenom - nobelovcem, te predavao na Univerzitetu California, Berkeley. U Oxford se vratio 1971. Razrađivao je misli o socijalnoj biologiji, koje su konačno uobličene nekoliko godina kasnije, u knjizi „Sebični gen“.
U to vrijeme, prevladavalo je popularno gledište o evoluciji koje je govorilo da su životinje i insekti djelovali udruženo, iako nesvjesno, te da je prirodna selekcija na individue utjecala usmjeravajući ih da djeluju u interesu vrste. Kooperacija se tumačila kao nesvjestan akt, ugrađen u sami prirodni mehanizam.
Glas profesora Dawkinsa potom prelazi u nestašnu mimiku Davida Attenborougha, u visoki, ljupki ton BBC-ijevih dokumentaraca iz tog vremena: „Bube balegarke su sakupljači otpada u prirodnom sistemu, a što bismo mi bez njih? I mužjaci jelena se bore, ali paze da ne ubiju jedan drugog.“
Onda zastaje. „Takav način razmišljanja bio je prilično dominatan u tadašnjoj kulturi.“ Opet značajna pauza. „A to je potpuno pogrešno. Želio sam ispraviti to sveprisutno nerazumijevanje.“
Geni, kako kaže, pokušavaju maksimalno povećati svoje šanse za opstanak. Oni uspješni među njima prenose se kroz generacije. Gubitnici, kao i njihovi domaćini, izumiru. Gen za pomaganje grupi ne može opstati ukoliko ugrožava opstanak individue.
Sredinom 1960-tih ovakvi uvidi su lebdjeli u zraku među intelektualnim krugovima. Ali profesor Dawkins je uspio pojmiti snagu metafore, kao i sebičnog gena – te tako oživjeti novu ideju. Andrew Read, profesor prirodoslovnih znanosti na Penn Stateu, prisjeća se čitanja „Sebičnog gena“ i osjećaja kako mu se svijet promijenio.
„Jednim udarcem oborena je intelektualno jalova hipoteza da je sve „jednostavno tako kako jeste“, pisao je u jednom eseju. „Sebični gen“ je to kristalizirao, i postalo je nemoguće ignorirati ideje razložene u knjizi.“
Nisu svi podržali taj stav. Moralne implikacije pokazale su se duboko zabrinjavajućima, upućujući na to da altruizam, ustvari, maskira sebično ponašanje kojim upravljaju geni. „Mnogi čitatelji su knjigu doživjeli kao duševnu traumu“, pisao je dr. Randolph Nesse, profesor psihijatrije s Univerziteta Michigan. „Naglavačke su se okrenuli njihovi moralni svjetovi.“
Prominentni naučnici i intelektualci vide profesora Dawkinsa kao štitonošu sebične kulture, optužujući njega i njegove kolege socijalne biologe, za pripremanje kulturne atmosfere koja je dovela do doba obilježenog motom: „imaću šta hoću“ - doba Ronalda Reagana i Margareth Thatcher. Evolucionistički biolog Richard Levontin, pripadnik političke ljevice, opisao je scenu kao iz romana Georgea Orwella: „Ukoliko je biološki determinizam oružje u međuklasnoj borbi“, pisao je zajedno s još dvojicom naučnika, „onda su univerziteti fabrike oružja, a njihove učionice i labroratorije – inženjeri i dizajneri.“
Profesor Dawkins na ovo gleda kao na izopačenje svog naučnog djela, kao i političkih sklonosti, koje su izričito liberalne (protivio se ratovima u Vijetnamu i Iraku, divi se Predsjedniku Obami i najčešće glasa za Laburiste). Nedavno je ipak, u svom distriktu glasao za Liberalnu partiju, stoga što je bio zadivljen time da jedan od članova Parlamenta rezolutno podržava sekularizam (ipak, i njega je, 2010., u parlamentskim klupama zamijenio evangelistički konzervativac). Pisao je o onome što čine geni, a ne o psihološkim i emocionalnim stanjima.
Naša slava, kao vrste, je u tome što smo u stanju prevazići genetske impulse, kaže, priznajući kako je naslov knjige možda „pridodao nerazumijevanju“.
„Ne radi se o sebičnom individualcu, a zasigurno ne o sebičnim vrstama“, kaže. „Moja knjiga je isto tako mogla imati naslov: „Altruistički individualac“.
Ostajući doslijedan sebi, ide i dalje od ovoga. „Šta bi to naši kritičari htjeli da uradimo – da falsifikujemo algebru?“, pita se, te dodaje, „Ta vrsta kriticizma stvarno je bila glupa i to u iritantnoj mjeri.“
Progresivna evolucija
Veliko intelektualno uvjerenje profesora Dawkinsa jeste da je evolucija progresivna, te da teži sve većoj i većoj kompleksnosti. Njegov je stav da različite vrste često iznalaze slična rješenja za evolucijske zagonetke popot – potrebe za očima, ušima, rukama ili oktopusovim pipcima. I, često, ali ne i uvijek – većim mozgom. Tako se sabljozubi tigar pojavljuje kao mačka u Evropi i Aziji, te kao jedan od tobolčara u Južnoj Americi. Različite vrste su tako mogle doći do istog, mesožderskog rješenja. Ipak, on zasigurno ne smatra da je glavni cilj evolucije - progresija čiji smo krajnji cilj mi, ljudska bića - u slučaju da smo nestali s lica Zemlje, neke druge vrste bi zasigurno preuzele našu evolucijsku nišu.
„U sklopu evolucije nailazimo na beskrajnu progresiju“, kaže on. „Kada su preci geparda po prvi put počeli proganjati gazeline pretke, niko od njih nije mogao trčati tako brzo kao što to mogu danas.“
„Ono što imamo sada, rezultat je progresivne evolucijske utrke za oružjem.“
Tako da ne bi bilo veliko iznenađenje ako se unutrašnji životi životinja pokažu kao dosta kompleksniji, nego što se obično misli. Da li psi, na primjer, imaju iskustvo svijesti? Da li su svjesni sebe unutar vlastite okoline, kao zasebnih životinja?
„Svijest mora biti prisutna, zar ne?“, odgovara profesor Dawkins. „Radi se o evolviranoj i emergentnoj (pojavljujućoj) osobini mozgova. Veoma je moguće da većina sisavaca posjeduje svijest, a vjerovatno i ptice.“
Pobornik je Projekta za čovjekolike primate (The Great Ape Project) kojeg predvodi filozof Peter Singer s Univerziteta Princeton, i kojim se nastoje obezbijediti legalna prava za majmune, uključujući i zabranu mučenja.
Treba reći kako je njegova teorija progresivne evolucije ipak kontroverzna. Profesor Dawkins je imao jednog velikog rivala u pisanju o evolucionističkoj biologiji: Stephena Jay Goulda s Harvarda.
Profesor Gould je umro 2002. godine; bio je postojan u stavu da je evolucija obilježena kontigencijom – iako vrste mogu napredovati i to u snažnim zamasima i skokovima, isto tako je moguće doći do slijepe ulice ili regresije. Da je, kojim slučajem, meteor udario u Zemlju i uništio sav inteligentni život, tvrdio je, šanse da kompleksan, inteligentan život ponovo evolvira, bile bi gotovo zanemarljive.
Riječima pisca Scotta Rosenborga, profesor Gould je na ljudsku vrstu jednostavno gledao kao na „maleni incident što se pojavio na minornom ogranku evolucijskog stabla.“
Obojica evolucionističkih biologa posjedovala su dobro naoružan ego, a intelektualne bitke koje su vodili bile su spektakularne, ali oni sami – nikada naročito prisni.
Profesor Dawkins priznaje naelektrisanu i zategnutu vezu koja je postojala između njih, pišući s izuzetnim poštovanjem prema svom rivalu, koji je umro od raka: „Gould i ja nismo nikada zamorili Sunce razgovarajući, i poslali ga dolje“ (aluzija na pjesmu Williama Johnsona Coryja, prim. prev.).
Profesora Dawkinsa probada nešto više od pukog žala za tim što se on i profesor Gould nisu međusobno više cijenili.
„Gould je želio otpremiti na pravo mjesto ideju o tome da je sva progresija bila usmjerena prema nama, ljudskim bićima, i ja sam ga u tome u potpunosti podržavao“, govori on sada, i želi naglasiti, „ali evolucija je gotovo zasigurno progresivna.“
U ovome vidimo finalnu, kosmičku šalu.
Njih dvojica su se prepirali o gotovo svemu, osim ateizma, koji im je bio zajednički. A najbliži intelektualni saveznik profesora Dawkinsa po pitanju progresivne evolucije i konvergencije je Simon Conway Morris, priznati evolucionistički paleontolog s Cambridga.
A profesor Morris je, kako se čini, anglikanac i gorljivi vjernik u ličnog Boga. On na kovergenciju gleda kao na nagovještaj teleologije, ili intelignetne arhitekture Svemira. Simon i ja smo veoma bliski po naučnim pitanjima“, kaže. Mislim da na svijetu ne postoje dva evolucionistička biologa, poput nas, koji mogu parirati jedan drugom u entuzijazmu za konvergenciju.“
A šta da uradimo s vjerskim ubjeđenjima profesora Morrisa? „Jednostavno to ne shvatam.“
Nestrpljenje s religijom
Nisu li teološka pitanja – Zašto smo ovdje? Da li postoji nešto veće od nas samih? Zašto moramo umrijeti? – centralna za sva ljudska nastojanja?
Profesor Dawkins počinje klimati glavom i to prije nego što se završi s postavljanjem ovih pitanja. Njegovo nestrpljenje prema religiji gotovo je opipljivo, kao da živi zasebnim životom unutar njega, vrpoljeći se. U vjerovanju u nadnaravno vidi strašan manjak radoznalosti, što je možda najgora uvreda koju je u stanju zamisliti.
„Religija uči kako trebamo biti zadovoljni s nikakvim odgovorima„ ,kaže, „radi se o svojevrsnom zločinu prema djetinjstvu.“
I molim vas, poštedite ga razgovora o spiritualnosti, kao da je to jedini način kojim je moguće meditirati nad čudom univerzuma. „Ukoliko očima Carla Sagana pogledate gore na Mliječni put, u grudima vam se javi osjećaj nečega puno većeg od vas“, kaže on. „To jeste tačno. Ali u tome nema ničeg nadnaravnog.“ Mjerilo sve odlučnije, britanske sekularne kulture, jeste i to što je profesor Dawkins u stanju podrobno izlagati o ateizmu, te iznositi intrigantna, provokativna gledišta o islamu i kršćanstvu, u nekoliko dokumentaraca koji se prikazuju u udarnim terminima. U jednom od njih, intervjuirao je mladu ženu iz jedne muslimanske škole koja prima državnu potporu.
„Neko je tvrdio kako ima ambicije da postane doktorica. Ali je eksplicitno izjavila da, ukoliko bi se morala suočiti s kontradikcijom između nauke i Kurana, da bi se, u tom slučaju, priklonila Kuranu.“, kaže. „To su sve dražesne djevojke, ali bukvalno ispranih mozgova.“
Kritičari su sve nestrpljiviji zbog ateizma Profesora Dawkinsa. Optužuju ga da izbjegava velike teološke debate koje obogaćuju religiju i filozofiju i tako pojednostavljuje ono što su veoma kompleksna pitanja.
Kažu da neprestano smišlja “vulgarne karikature vjerskih ubjeđenja, koje su u stanju preplašiti studenta s prve godine teologije“, pisao je Terry Eagleton, čovjek koga smatraju jednim od najznačajnijih britanskih literarnih kritičara. „Šta su to, upitaćemo se, Dawkinsova gledišta o epistemološkim razlikama između Tome Akvinskog i Ivana Dunsa Škota?“
Iznesite ovu optužbu pred profesora Dawkinsa i on će, manje-više, priznati krivicu. Sugerirati mu da prouči teologiju za njega je gotovo isto što i sugerirati mu da prouči vilenjake. Niti je ubjeđen u to da su ekumenski anglikanac, umjereni imam ili katolički svećenik s dobro razvijenim smislom za ironiju – pravi predstavnici religije.
„Imao sam doista divne konverzacije s anglikanskim biskupima, i mislim da bi većina njih, ako ih se uhvati u nastupu iskrenosti - rekla da ne vjeruju u bezgrešno začeće“, kaže. „Ali na jednog takvog, dolaze četvorica koji su u stanju djetetu kazati da će zbog sumnje trunuti u paklu.“
Upravo zato, kako kaže, sada piše knjigu za djecu. Želi postaviti pitanja – Zašto postoji Sunce? Šta je to zemljotres? Šta je s dugom? – te pružiti pametne, racionalne odgovore. Poigravao se s mišlju da otvori vlastitu školu, koja bi bila podržana od strane države, mada bi, u okviru britanskog sistema, sâm morao iznaći adekvatna sredstva.
I to ne bi bila ateistička škola. Ta ideja ga užasava. Djecu bi trebalo poštedjeti idiosinkrastičkih intelektualnih puteva. „Gotovo se patološki plašim indoktrinacije djece“, kaže on. „Bila bi to akademija pod nazivom: „Neka svako misli za sebe.“
Ljudski bogovi
Nakon dva sata konverzacije profesor Dawkins najednom odluta daleko. Govori o mogućnosti silikonske sudbine - ljudske koevolucije sa kompjuterima. Intrigiraju ga razigrana, čak i potresna pisanja Freemana Dysona, teoretskog fizičara.
U jednom eseju profesor Dyson odlazi na spekulativno putovanje od milion godina u budućnost. Naša galaksija umire, a ljudi su evolvirali u nešto nalik munjama supermoćne, inteligentne i moralne energije.
Zar taj opis ne sliči previše na Boga?
„Naravno“, odgovara profesor Dawkins. „Veoma je moguće da u Univerzumu postoje bića nalik Bogu.“
Podiže ruku i, u slučaju da neko pomisli kako se naglo priključio religijskom orkestru, kaže: „Veoma je važno shvatiti da su ti Bogovi nastali putem objašnjive naučne progresije i uz pomoć postepene evolucije.“
Da li je moguće da budu besmrtni? Profesor slaže ramenima.
„Vjerovatno ne.“ Smije se, te dodaje: „Ali ne bih želio biti previše dogmatičan po tom pitanju.“
Original u - The New York Times
Subscribe to:
Posts (Atom)