Objavljeno: 20.10.2011 u 04:08 - za Buku
Sklanjajući se od lagane kiše, dospijevate u dnevnu sobu uvaženog oksfordskog profesora, sa svojim velikim zidovima knjiga, privlačnim umjetninama i, s druge strane, skladnim prozorima što gledaju na raskošnu baštu. Da li ovaj čovjek, možda najutjecajniji evolucionistički biolog na svijetu, provodi većinu vremena upravo ovdje, ili na terenu? Pitanje mami lagani osmijeh na licu prof. Richarda Dawkinsa. Slavu nije stekao provodeći dane po prašnjavim nalazištima i prebirući po škriljcu u potrazi za prastarim trilobitima. Niti se potucao po afričkim gorama proučavajući seksualni život divljih gnua.
Obično ne pridaje puno pažnje takvim primjedbama.
„Moj interes za biologiju je gotovo uvijek naginjao filozofskoj strani“, kaže, nabrajajući, potom, esencijalna pitanja koja su ga vodila. „Zašto postojimo, zašto smo ovdje, u čemu je kvaka?“
Kada kažemo da je najveće dostignuće profesora Dawkinsa, vitalnog sedamdesetogodišnjaka, to što je istinski originalan mislilac, sintetizator i pisac, time se ni najmanje ne žele umanjiti sve njegove zasluge. Njegove epifanije rezultat su dugih sesija čitanja i promišljanja, kao i ponekog trenutka dokolice. Stil mu je elegantan, s istančanim osjećajem za metaforu. Obdaren je posebnom vještinom, možda čak i predispozicijom, koju bismo mogli nazvati - umijeće nasrtanja na ortodoksiju.
U njegovoj najpoznatijoj knjizi „Sebični gen“, iz 1976. godine, na evoluciju je pogledao kroz sasvim nova leća: ona u kojima je centralni fokus na genima. S tom je knjigom Dawkins dogradio tadašnja postignuća svojih kolega naučnika, te naglavačke okrenuo dotadašnje gledište o evoluciji i prirodnoj selekciji.
Autor je čitavog niza best sellera, a u mnogima od njih detaljno se razrađuje njegova teza o progresivnoj evoluciji – koja teži sve većoj kompleksnosti. Njegova prva knjiga za djecu „Magija realnosti“ treba izići iz štampe ove jeseni.
Dawkins posjeduje nešto što bismo mogli nazvati talenat za intelektualnu borbenost, rijetko ga se može vidjeti da posustane u debati, a još rijeđe ako su tu uključene i njegove kolege evolucionistički biolozi. Iako drži do liberalnog političkog opredjeljenja, u njegovim pisanjima nisu bili pošteđeni ni mnogi ljevičari, naročito oni koji iz njegove teorije gena izvlače zaključak kako prirodna selekcija djeluje u korist grabežljivog i sebičnog ponašanja.
Objavivši nedavno „Iluziju o Bogu“, internacionalni best seller, Dawkins je stao u prve redove za odbranu ateizma. Kada je Martin Rees, britanski kraljevski astronom, nedavno prihvatio nagradu uručenu od strane John Templeton fondacije, koja promovira dijalog između nauke i religije, profesor Dawkins nije imao milosti. Napisao je potom kako je dr. Rees „pokoran kvisling“ i izdajica nauke. Na ovaj udarac dr. Rees nije uzvratio.
Profesor Dawkins često odbija govoriti u gradovima kao što su San Francisco i New York jer što se njega tiče, navedena mjesta su veličanstveno bezbožna. „Ako ste ateistički predavač, samo gubite vrijeme“, kaže. Više preferira područje Biblijskog pojasa, gdje su kontroverze veoma rijetke.
Ubjeđuje u to da prije svakog predavanja ima strašnu tremu. Teško je to zamisliti, uzimajući u obzir njegovo tečno i tipično englesko umijeće baratanja riječima, kako u pisanju tako i u govoru - možda se ovdje radi o evolucijskoj adaptaciji – svi ti hladni i vlažni engleski dani pridonose pojavi pravog genija sintakse i metafore?
Prijazan je ali ne i previše željan društva. Upitajte ga da istraži određenu ideju i on će se sav sretan predati istraživanjima. Ali vrata privatnog života drži čvrsto zamandaljena.
Ukratko, ima kćerku koja radi kao doktorica. Oženjen je po treći put, sa glumicom Lallom Ward. S prvom ženom je ostao u dobrim, prijateljskim odnosima, to je jasno i stoga što je ona jedan od kontribuirajućih autora - u knjizi eseja koja slavi životno djelo njenog bivšeg muža, objavljenoj 2006.
Afrički korijeni
Clinton Richard Dawkins rođen je u Keniji, gdje mu je otac radio u kolonijalnoj službi, kao stručnjak za agrikulturu. S roditeljima se kasnije vratio u Englesku, te pravovremeno upisao na Oxford, kao mladić koji puno obećava. „U školi baš i nisam imao blistavu karijeru“, kaže, „bio sam prosječan, ili nešto iznad prosjeka, ništa posebno.“
Intelektualni žar mu se zapalio na univerzitetu koji je naročito dobro odgovarao njegovom temperamentu. Oxford se oslanja na tutorski sistem, u sklopu koga se studenti udubljuju u originalne tekstove, više nego u udžbenike.
„Uživao sam: sklon tome da se lako zanesem, ali samo nakratko“, kaže profesor Dawkins, „Nisam stekao tako široko obrazovanje kao kolege s Cambridgea, ali sam vjerovatno bio spremniji da napišem svoju prvu knjigu o odabranoj temi.“
Poučen tim iskustvom, gaji nesklonost za sadašnje zahtjeve vladajućih struktura – koji se graniče s mahnitošću – za standardiziranim tekstovima i nastavnim planovima. U ovome vidi suprotnost istinskom učenju.
Nakon diplomiranja 1962., studirao je zajedno s naučnikom Nikolaasom Tinbergenom - nobelovcem, te predavao na Univerzitetu California, Berkeley. U Oxford se vratio 1971. Razrađivao je misli o socijalnoj biologiji, koje su konačno uobličene nekoliko godina kasnije, u knjizi „Sebični gen“.
U to vrijeme, prevladavalo je popularno gledište o evoluciji koje je govorilo da su životinje i insekti djelovali udruženo, iako nesvjesno, te da je prirodna selekcija na individue utjecala usmjeravajući ih da djeluju u interesu vrste. Kooperacija se tumačila kao nesvjestan akt, ugrađen u sami prirodni mehanizam.
Glas profesora Dawkinsa potom prelazi u nestašnu mimiku Davida Attenborougha, u visoki, ljupki ton BBC-ijevih dokumentaraca iz tog vremena: „Bube balegarke su sakupljači otpada u prirodnom sistemu, a što bismo mi bez njih? I mužjaci jelena se bore, ali paze da ne ubiju jedan drugog.“
Onda zastaje. „Takav način razmišljanja bio je prilično dominatan u tadašnjoj kulturi.“ Opet značajna pauza. „A to je potpuno pogrešno. Želio sam ispraviti to sveprisutno nerazumijevanje.“
Geni, kako kaže, pokušavaju maksimalno povećati svoje šanse za opstanak. Oni uspješni među njima prenose se kroz generacije. Gubitnici, kao i njihovi domaćini, izumiru. Gen za pomaganje grupi ne može opstati ukoliko ugrožava opstanak individue.
Sredinom 1960-tih ovakvi uvidi su lebdjeli u zraku među intelektualnim krugovima. Ali profesor Dawkins je uspio pojmiti snagu metafore, kao i sebičnog gena – te tako oživjeti novu ideju. Andrew Read, profesor prirodoslovnih znanosti na Penn Stateu, prisjeća se čitanja „Sebičnog gena“ i osjećaja kako mu se svijet promijenio.
„Jednim udarcem oborena je intelektualno jalova hipoteza da je sve „jednostavno tako kako jeste“, pisao je u jednom eseju. „Sebični gen“ je to kristalizirao, i postalo je nemoguće ignorirati ideje razložene u knjizi.“
Nisu svi podržali taj stav. Moralne implikacije pokazale su se duboko zabrinjavajućima, upućujući na to da altruizam, ustvari, maskira sebično ponašanje kojim upravljaju geni. „Mnogi čitatelji su knjigu doživjeli kao duševnu traumu“, pisao je dr. Randolph Nesse, profesor psihijatrije s Univerziteta Michigan. „Naglavačke su se okrenuli njihovi moralni svjetovi.“
Prominentni naučnici i intelektualci vide profesora Dawkinsa kao štitonošu sebične kulture, optužujući njega i njegove kolege socijalne biologe, za pripremanje kulturne atmosfere koja je dovela do doba obilježenog motom: „imaću šta hoću“ - doba Ronalda Reagana i Margareth Thatcher. Evolucionistički biolog Richard Levontin, pripadnik političke ljevice, opisao je scenu kao iz romana Georgea Orwella: „Ukoliko je biološki determinizam oružje u međuklasnoj borbi“, pisao je zajedno s još dvojicom naučnika, „onda su univerziteti fabrike oružja, a njihove učionice i labroratorije – inženjeri i dizajneri.“
Profesor Dawkins na ovo gleda kao na izopačenje svog naučnog djela, kao i političkih sklonosti, koje su izričito liberalne (protivio se ratovima u Vijetnamu i Iraku, divi se Predsjedniku Obami i najčešće glasa za Laburiste). Nedavno je ipak, u svom distriktu glasao za Liberalnu partiju, stoga što je bio zadivljen time da jedan od članova Parlamenta rezolutno podržava sekularizam (ipak, i njega je, 2010., u parlamentskim klupama zamijenio evangelistički konzervativac). Pisao je o onome što čine geni, a ne o psihološkim i emocionalnim stanjima.
Naša slava, kao vrste, je u tome što smo u stanju prevazići genetske impulse, kaže, priznajući kako je naslov knjige možda „pridodao nerazumijevanju“.
„Ne radi se o sebičnom individualcu, a zasigurno ne o sebičnim vrstama“, kaže. „Moja knjiga je isto tako mogla imati naslov: „Altruistički individualac“.
Ostajući doslijedan sebi, ide i dalje od ovoga. „Šta bi to naši kritičari htjeli da uradimo – da falsifikujemo algebru?“, pita se, te dodaje, „Ta vrsta kriticizma stvarno je bila glupa i to u iritantnoj mjeri.“
Progresivna evolucija
Veliko intelektualno uvjerenje profesora Dawkinsa jeste da je evolucija progresivna, te da teži sve većoj i većoj kompleksnosti. Njegov je stav da različite vrste često iznalaze slična rješenja za evolucijske zagonetke popot – potrebe za očima, ušima, rukama ili oktopusovim pipcima. I, često, ali ne i uvijek – većim mozgom. Tako se sabljozubi tigar pojavljuje kao mačka u Evropi i Aziji, te kao jedan od tobolčara u Južnoj Americi. Različite vrste su tako mogle doći do istog, mesožderskog rješenja. Ipak, on zasigurno ne smatra da je glavni cilj evolucije - progresija čiji smo krajnji cilj mi, ljudska bića - u slučaju da smo nestali s lica Zemlje, neke druge vrste bi zasigurno preuzele našu evolucijsku nišu.
„U sklopu evolucije nailazimo na beskrajnu progresiju“, kaže on. „Kada su preci geparda po prvi put počeli proganjati gazeline pretke, niko od njih nije mogao trčati tako brzo kao što to mogu danas.“
„Ono što imamo sada, rezultat je progresivne evolucijske utrke za oružjem.“
Tako da ne bi bilo veliko iznenađenje ako se unutrašnji životi životinja pokažu kao dosta kompleksniji, nego što se obično misli. Da li psi, na primjer, imaju iskustvo svijesti? Da li su svjesni sebe unutar vlastite okoline, kao zasebnih životinja?
„Svijest mora biti prisutna, zar ne?“, odgovara profesor Dawkins. „Radi se o evolviranoj i emergentnoj (pojavljujućoj) osobini mozgova. Veoma je moguće da većina sisavaca posjeduje svijest, a vjerovatno i ptice.“
Pobornik je Projekta za čovjekolike primate (The Great Ape Project) kojeg predvodi filozof Peter Singer s Univerziteta Princeton, i kojim se nastoje obezbijediti legalna prava za majmune, uključujući i zabranu mučenja.
Treba reći kako je njegova teorija progresivne evolucije ipak kontroverzna. Profesor Dawkins je imao jednog velikog rivala u pisanju o evolucionističkoj biologiji: Stephena Jay Goulda s Harvarda.
Profesor Gould je umro 2002. godine; bio je postojan u stavu da je evolucija obilježena kontigencijom – iako vrste mogu napredovati i to u snažnim zamasima i skokovima, isto tako je moguće doći do slijepe ulice ili regresije. Da je, kojim slučajem, meteor udario u Zemlju i uništio sav inteligentni život, tvrdio je, šanse da kompleksan, inteligentan život ponovo evolvira, bile bi gotovo zanemarljive.
Riječima pisca Scotta Rosenborga, profesor Gould je na ljudsku vrstu jednostavno gledao kao na „maleni incident što se pojavio na minornom ogranku evolucijskog stabla.“
Obojica evolucionističkih biologa posjedovala su dobro naoružan ego, a intelektualne bitke koje su vodili bile su spektakularne, ali oni sami – nikada naročito prisni.
Profesor Dawkins priznaje naelektrisanu i zategnutu vezu koja je postojala između njih, pišući s izuzetnim poštovanjem prema svom rivalu, koji je umro od raka: „Gould i ja nismo nikada zamorili Sunce razgovarajući, i poslali ga dolje“ (aluzija na pjesmu Williama Johnsona Coryja, prim. prev.).
Profesora Dawkinsa probada nešto više od pukog žala za tim što se on i profesor Gould nisu međusobno više cijenili.
„Gould je želio otpremiti na pravo mjesto ideju o tome da je sva progresija bila usmjerena prema nama, ljudskim bićima, i ja sam ga u tome u potpunosti podržavao“, govori on sada, i želi naglasiti, „ali evolucija je gotovo zasigurno progresivna.“
U ovome vidimo finalnu, kosmičku šalu.
Njih dvojica su se prepirali o gotovo svemu, osim ateizma, koji im je bio zajednički. A najbliži intelektualni saveznik profesora Dawkinsa po pitanju progresivne evolucije i konvergencije je Simon Conway Morris, priznati evolucionistički paleontolog s Cambridga.
A profesor Morris je, kako se čini, anglikanac i gorljivi vjernik u ličnog Boga. On na kovergenciju gleda kao na nagovještaj teleologije, ili intelignetne arhitekture Svemira. Simon i ja smo veoma bliski po naučnim pitanjima“, kaže. Mislim da na svijetu ne postoje dva evolucionistička biologa, poput nas, koji mogu parirati jedan drugom u entuzijazmu za konvergenciju.“
A šta da uradimo s vjerskim ubjeđenjima profesora Morrisa? „Jednostavno to ne shvatam.“
Nestrpljenje s religijom
Nisu li teološka pitanja – Zašto smo ovdje? Da li postoji nešto veće od nas samih? Zašto moramo umrijeti? – centralna za sva ljudska nastojanja?
Profesor Dawkins počinje klimati glavom i to prije nego što se završi s postavljanjem ovih pitanja. Njegovo nestrpljenje prema religiji gotovo je opipljivo, kao da živi zasebnim životom unutar njega, vrpoljeći se. U vjerovanju u nadnaravno vidi strašan manjak radoznalosti, što je možda najgora uvreda koju je u stanju zamisliti.
„Religija uči kako trebamo biti zadovoljni s nikakvim odgovorima„ ,kaže, „radi se o svojevrsnom zločinu prema djetinjstvu.“
I molim vas, poštedite ga razgovora o spiritualnosti, kao da je to jedini način kojim je moguće meditirati nad čudom univerzuma. „Ukoliko očima Carla Sagana pogledate gore na Mliječni put, u grudima vam se javi osjećaj nečega puno većeg od vas“, kaže on. „To jeste tačno. Ali u tome nema ničeg nadnaravnog.“ Mjerilo sve odlučnije, britanske sekularne kulture, jeste i to što je profesor Dawkins u stanju podrobno izlagati o ateizmu, te iznositi intrigantna, provokativna gledišta o islamu i kršćanstvu, u nekoliko dokumentaraca koji se prikazuju u udarnim terminima. U jednom od njih, intervjuirao je mladu ženu iz jedne muslimanske škole koja prima državnu potporu.
„Neko je tvrdio kako ima ambicije da postane doktorica. Ali je eksplicitno izjavila da, ukoliko bi se morala suočiti s kontradikcijom između nauke i Kurana, da bi se, u tom slučaju, priklonila Kuranu.“, kaže. „To su sve dražesne djevojke, ali bukvalno ispranih mozgova.“
Kritičari su sve nestrpljiviji zbog ateizma Profesora Dawkinsa. Optužuju ga da izbjegava velike teološke debate koje obogaćuju religiju i filozofiju i tako pojednostavljuje ono što su veoma kompleksna pitanja.
Kažu da neprestano smišlja “vulgarne karikature vjerskih ubjeđenja, koje su u stanju preplašiti studenta s prve godine teologije“, pisao je Terry Eagleton, čovjek koga smatraju jednim od najznačajnijih britanskih literarnih kritičara. „Šta su to, upitaćemo se, Dawkinsova gledišta o epistemološkim razlikama između Tome Akvinskog i Ivana Dunsa Škota?“
Iznesite ovu optužbu pred profesora Dawkinsa i on će, manje-više, priznati krivicu. Sugerirati mu da prouči teologiju za njega je gotovo isto što i sugerirati mu da prouči vilenjake. Niti je ubjeđen u to da su ekumenski anglikanac, umjereni imam ili katolički svećenik s dobro razvijenim smislom za ironiju – pravi predstavnici religije.
„Imao sam doista divne konverzacije s anglikanskim biskupima, i mislim da bi većina njih, ako ih se uhvati u nastupu iskrenosti - rekla da ne vjeruju u bezgrešno začeće“, kaže. „Ali na jednog takvog, dolaze četvorica koji su u stanju djetetu kazati da će zbog sumnje trunuti u paklu.“
Upravo zato, kako kaže, sada piše knjigu za djecu. Želi postaviti pitanja – Zašto postoji Sunce? Šta je to zemljotres? Šta je s dugom? – te pružiti pametne, racionalne odgovore. Poigravao se s mišlju da otvori vlastitu školu, koja bi bila podržana od strane države, mada bi, u okviru britanskog sistema, sâm morao iznaći adekvatna sredstva.
I to ne bi bila ateistička škola. Ta ideja ga užasava. Djecu bi trebalo poštedjeti idiosinkrastičkih intelektualnih puteva. „Gotovo se patološki plašim indoktrinacije djece“, kaže on. „Bila bi to akademija pod nazivom: „Neka svako misli za sebe.“
Ljudski bogovi
Nakon dva sata konverzacije profesor Dawkins najednom odluta daleko. Govori o mogućnosti silikonske sudbine - ljudske koevolucije sa kompjuterima. Intrigiraju ga razigrana, čak i potresna pisanja Freemana Dysona, teoretskog fizičara.
U jednom eseju profesor Dyson odlazi na spekulativno putovanje od milion godina u budućnost. Naša galaksija umire, a ljudi su evolvirali u nešto nalik munjama supermoćne, inteligentne i moralne energije.
Zar taj opis ne sliči previše na Boga?
„Naravno“, odgovara profesor Dawkins. „Veoma je moguće da u Univerzumu postoje bića nalik Bogu.“
Podiže ruku i, u slučaju da neko pomisli kako se naglo priključio religijskom orkestru, kaže: „Veoma je važno shvatiti da su ti Bogovi nastali putem objašnjive naučne progresije i uz pomoć postepene evolucije.“
Da li je moguće da budu besmrtni? Profesor slaže ramenima.
„Vjerovatno ne.“ Smije se, te dodaje: „Ali ne bih želio biti previše dogmatičan po tom pitanju.“
Original u - The New York Times
