i
njen komad papira (odlomak) 27. 04. 2022
Možda je vrijedjelo mojih pet godina napornog rada na brodovima oceanskim – samo da vidim Bogotu u magli, prolazeći pored nje. Nevjerovatno je to da smo prolazili tuda našim brodom i da je to mjesto bilo za nas zabranjeno. Koliko je to gradova u magli i koliko ih je samo bilo, kao grad u kome sam jednom bio, na Aljasci, u koji se može doći samo zrakom.
Sada je nemoguće prići mnogim gradovima koji gore, ljudi, žene, djeca – stadaju.
Velika je razlika u razmatranju i postavljanju prema prošlosti, između istočih drevnih religija i, na drugoj strani, monoteizama. Čak i dok traju ratovi su robovi prošlosti.
Da li postoji trajno pobratimstvo, neka veza između žrtava najbrutalnijih barbarskih ratova, da li se ona razvija poput vještačke inteligencije.
U vrijeme kada sam napustio brod desile su se povijesno tužne stvari. Umire karizmatični Papa Ivan Pavao II. Umire čuveni poljski pjesnik Česlav Miloš. Njegova pjesma – Sarajevo – izliječila me je tada. Bez nje možda ne bih ni preživio. Prijetelj s broda od koga sam saznao tako tužne vijesti bio je također Poljak. Nisam se s njim u početku puno družio, ali postepeno, takve vijesti su nas navele na veću komunikaciju. Imao je najskuplji sat na svijetu na ruci, Philippe Patek.
Sa svojim drugim prijeteljem često bi praznio bočicu whiskyja po povratku s noćnog posla.
Jedno vrijeme je sa mnom dijelio sobu jedan momak iz Ukrajine, Oleksandr. Gotovo svaku noć, dvojica njegovih prijatelja bi ga donijeli na rukama i smjestili u krevet, tako da sam, poslije nekog vremena i prestao obraćati pažnju na to. Jednom, kasnije, kada se vratim kući s brodova napisao sam kratku pjesmu našem drugom radnom kolegi, jednom Josephu s Haitija, kojega je baš tada šokirao stravičan potres. Zapravo su bila dva Josepha.
Two Guys Named Joseph
One wanted to buy a computer for his son; he was already far into his sixth decade of life and his son was very young, just started elementary school. The other Joseph wanted to buy a taxi, and drive it along the streets of Port –au- Prince. And take care of his family. The first one everybody called Papa, because of his mature age and the fact that he was working on the ship for so long. Our ship was an unusual one, full of glow and nice women. Sailing to Hawaii, Alaska, Canada, Miami. The Caribbean. There were so many things that none of us knew about. I remember I asked one of the Josephs why our ships never sail to Haiti. I cannot recall what his answer was. I only remember how after I asked that his expression confronted the impossible. Struggling with it.
-----
Svijet ljudi ustvari je jedan did na biciklu koji prolazi kraj vojnika koji zaziva u pomoć dok leži u bolovima na cesti, dok did pedala dalje, ne okrećući glavu.
Otac vozi dvoje male djece u golfu dvici u prikolici pretrpanoj alata i opasnih stvari. Po makadamskom putu odjekuje klepetanje. Blizu je i lako ćemo. A onda jedno od djece zapomaga.
Bomba ubija djecu iz Kijeva sada. Da li je to dijete mog starog prijatelja koga sam nekoć poznavao.
Šta znači plava temperatura vatre – to da je daljnje hajcanje nepotrebno. Philip K. Dick na jednom mjestu, u svojoj Egzegezi (u kojoj su, by the way, na neusporediv način prikazani grčka filozofija i PredSokratovci), priznaje, dakle, da je sve to, jedna enormna teološka rasprava, koja proročki uključuje i
Vještačku inteligenciju – da je sve to, možda - samo simptom mentalne bolesti.
(Njegove teološke rasprave o Gnozi naročito su mi simpatične, možda zato što sam iz Bosne, zemlje heretika.)
zašto si odveo djecu vani vidio sam ovdje utvare koje srećom, oni nisu primjetili
Dijete po prvi puta čuje sintagmu - moždani udar- onda ukucava u tražilicu vještačke inteligencije te riječi, njegov djed je u bolnici sada zbog toga. Možda djed i umre od toga, poput Dicka.
Dickova sestra blizanka umire tek nakon što je došla na ovaj svijet. On živi, i kasnije će negdje reći da je možda kriv - da je svu svu energiju i hranu uzeo za sebe. Bit će pokopan kraj nje. Moja prva žena je ta koja je preživjela, njena blizanka nije.
Zapravo su i najnevjetovatnije priče ono što je vrlo dobro poznato ljudima. Tim više zapanjuje njihova šutnja.
Danas mi je
nampala ideja moje porodice. Rekla je. Dick, prema vlastitom priznanju nikada
nije uspio ostvariti neki vid osobne sreće. Zvjezdangrad, Zvjezdar, Zvizdar.
Ja i moji tinejdžerski sinovi sada smo sa svojim inteligencijama, sa svojim ekranima.
Na mom ekranu vijesti o zločincu iz prošlosti koji sada sa svojom fabrikom hrani tisuće iz familjā.
Reče neko – Zločin nikad ne zastarjeva.
Da, sigurno Ne.
Šta bijedni čovjek može napisati i kako se ikako usuđuje. Izgleda, puno toga.
Adler je jednom rekao da čovjek u pustinji, umirući, i zamišljajući nešto čega nema, fontanu npr. zapravo nastoji uzdići sebe do minimuma vedrine, koji je neophodan.
Neko, u čijoj ruci leže sudbine nebrojenih poseže za čašom vode.
Neko drugi, poput Elona Muska ili nekog iz podruma hroničara, zapisuje tajanstvene simbole na ekranu ili površini papira.
Kako bi to izgledao odgovor na vanzemaljsku invaziju. S nečim nepojmljivo jačim oružjem od čak i nuklearnog.
A negdje možda, leptir slijeće na haubicu i mijenja tok rata.
Zašto tolike ekranizacije McCarthyjevog romana The Road.
Ljudi prošlosti su, kao što Kundera kaže, oduvijek živjeli s pretnjom sveopćeg uništenja te da strah od smaka svijeta uopće nije bezrazložan.
Kod sviju nas nastanjuju se dijelovi njenog Kōda
A sve je odvijek bilo samo u nama.
i šta sada kada si prosuo svu tu mržnju koji je idući korak idući trenutak je isto banalan kao kod alkoholizma.. ne radi se o cioranskoj namrštenoj enoj faci već o znanjo (znanju slov.) o starima ( i stvarima) koje se periodički ponavljaju, nije bio u pravu i zato je doživio prokletstvo predugog života. ne u smislu godina već u smislu patnji užasa i nekvalitete. s filozofske strane najsimpatičniji su oni koji su išli protiv pitagorejskih prapočela idući protiv raznih herkulesa + to i jedino ima smisla, negirati očigledno, u njihovim mračnim univerzumima + sve je to rekla, i - ko ne bi pao na to
možda se radi i o čekanju da se drugi otkrije prvi, neka forma skromnosti nužna je. šta je religija to je osjetljivo pitanje možda i nikako ne govoriti o tome zamisliti kako u prostoriji većoj, hali recimo, ima stotine ljudi različitog porijekla i rasa, i kako bi bilo kada bi svaki pričao samo o svojoj religiji, a oni moraju obaviti neki posao zajedno, moraju pronaći novi jezik, sporazumijevanja i suradnje ukoliko žele stići bilo kamo.
