Tridesetih godina minulog stoljeća Borges je radio za ženski magazin El Hogar, magazin koji je odražavao stavove i poglede dobrostojećih slojeva, dosta sličan Redbooku danas, u Americi. Za ove retke nisam znao sve do prije nekoliko dana, kada sam počeo čitati Selected Non-Fictions, prelijepo izdanje kuće Viking. Gotovo uvijek, Borgesova proza je ekscentrična, duhovita i prepuna iznenađenja. Evo jednog primjera, iz portreta Theodorea Dreisera, američkog pisca.
Dreiserova glava je teška, monumentalna, geološkog karaktera, glava ranjenog Prometeja, vezanog za planinu i koja se, kroz neumoljiva stoljeća, stopila s njenom prašinom i sada na sebi ima temeljni obris stijene, kojeg je oslikao život. Dreiserova djela se ne razlikuju od njegovog tragičnog lica: troma su poput planina ili pustinja, ali su, kao i ona, važna na neki elementaran, neizriciv način.
Ovdje je prvi paragraf njegovog osvrta na saradnju između Andre Bretona i Dijega Rivere. Naslovljen kao: Grandiozni Bretonov manifest:
Prije dvadeset godina imali smo čitava jata raznih manifesta. Ovi autoritativni dokumenti rehabilitirali su umjetnost, ukidali interpunkciju, izbjegavali pravila pravopisa, često donosili solecizme.Ako su bili u pitanju pisci, uživalo se u klevetanju rime i oslobađanju metafore; slikari su branili (ili napadali) čistu boju, kompozitori su obožavali kakofoniju, a arhitekte su, pak, preferirali skromni, laki metar, nasuprot raskoši Milanske katedrale. Ipak je svako od njih imao svoje trenutke. Sve ove brbljave stranice (od kojih sam čitavu jednu kolekciju darovao svom kaminu) bile su sada nadvišene pamfletom što su ga objavili Andre Breton i Dijego Riveira.
Ili, šta reći za ovaj pasus, prvi paragraf komentara knjige H. G. Wellsa. Borges se izuzetno divio Wellsu. Ne razumijem u potpunosti njegove stavove, ali on ih izriče s takvom sigurnošću da mu je gotovo nemoguće ne povjerovati.
Osim za uvijek zadivljujuću knjigu Hiljadu i jedna noć (koju Englezi, isto tako prelijepo nazivaju – Arapske noći) vjerujem da se može sa sigurnošću reći kako najslavnija djela svjetske literature imaju najgore moguće naslove. Na primjer, teško je zamisliti gluplji i nemaštovitiji naslov od ovog: Genijalni vitez Don Kihot od Manče, iako je zagarantovano da su Jadi mladog Vertera ili Zločin i kazna – gotovo užasni. (Što se tiče poezije, moram spomenuti samo jedno neoprostivo ime – Cvijeće zla.) Iznio sam ove upečatljive primjere da moji čitaoci ne bi ustvrdili kako knjiga s apsurdnim naslovom Apropos Dolores nije vrijedna čitanja.
Evo njegovog osvrta na Finnegans Wake, 1939.g.
Rad u nastajanju – pojavio se sada naslovljen kao Finnegans Wake i, kako tvrde, radi se o zrelom i lucidnom plodu energičnog, šesnaestogodišnjeg književnog rada. Proučavao sam ovu knjigu s dozom smetenosti i ravnodušnosti, nastojeći dešifrirati devet od ukupno deset kalambura i ujedno čitao strašne pohvale djelu, objavljene u N. R. F . i T. L. S. Svi dubokoumni autori ovih pohvala izjavljuju da su otkrili pravila kompleksnog verbalnog labirinta, ali se uzdržavaju od svakog pokušaja primjene istih, ili njihovog formuliranja. Niti imaju ikakve namjere analizirati barem jedan red ili odlomak... Pretpostavljam da i oni sa mnom dijele suštinsku zbunjenost, jalovost i nepotpune poglede na prirodu ovog teksta. Pretpostavljam da se i oni potajno nadaju (kao što ja to činim javno) jednoj egzegetskoj raspravi Stuarta Gilberta, službenog interpretatora Joyceovog djela.
Neupitno je da je Joyce jedan od najboljih pisaca našeg vremena. Po verbalnom umijeću, možda i najbolji. U Uliksu ima rečenica, ima odlomaka, nimalo inferiornih Shakespeareu ili Sir Thomasu Brownu. U samom Fineganovom bdenju ima nezaboravnih fraza (kao što je ova, koju neću ni pokušati da prevedem: « Beside the rivering waters of, hither and thithering waters of, night.») U ovoj golemoj knjizi, ipak, uspješni dijelovi su iznimka.
Finnegans Wake je jedan splet igara s riječima, ostvaren u posebnoj, sanjalačkoj vrsti engleskog jezika, i jako ga je teško ne označiti drukčije nego kao frustriranog i nekompetentnog. I ne mislim da pretjerujem. Ameise – na njemačkom znači «mrav». Joyce u „Radu u nastajanju“ kombinira to s engleskim amazing (čudesno), da bi skovao pridjev ameising, u značenju – čuda, inspiriranog jednim mravom. Evo još jednog, možda manje tužnog primjera. Joyce spaja engleske riječi banister (ograda) i star u jednu riječ – banistar, koja kombinira ove sličnosti.
Jules Laforgue i Lewis Carroll igrali su ovu igru s puno više sreće.
A ovdje Borges piše o filmu Građanin Kane, 1941. g.
Građanin Kane (u Argenitini nazvan samo – Građanin) sadrži najmanje dvije priče. Prva, besmisleno banalna, hoće da izmuze aplauze iz gluposti: uveli milioner sakuplja statue, vrtove, palače, bazene, dijamante, auta, biblioteke, ljude i žene. Kao jedan raniji sakupljač (čije opservacije se obično pripisuju Svetom Duhu), otkriva da je ovaj rog izobilja različitih stvari samo obična taština, taština nad taštinama. Na samrti, žali za samo jednom stvari u kosmosu, za skromnim saonicama iz djetinjstva.
Druga priča je mnogo superiornija. Ona povezuje Propovjednika s uspomenom na jednog drugog nihilistu, Franza Kafku. Radi se o metafizičkoj, detektivskoj priči i njen predmet (kako psihološki tako i alegorijski) jeste istraživanje čovjekovog unutrašnjeg života, kroz napisane radove, izgovorene riječi, živote koje je upropastio. Ista tehnika iskorištena je u Šansi Josepha Conrada i u prelijepom filmu The Power and the Glory: rapsodiji raskošnih scena bez kronološkog reda. Na nadmoćan, beskrajan način, Orson Welles pokazuje fragmente iz života čovjeka, Charlesa Fostera Kanea, i poziva nas da ih kombiniramo i rekonstruiramo. Primjeri mnogostrukosti i nepovezanosti u filmu: prve scene govore o bogatstvima koja je Kane nagomilao; u jednoj od posljednjih scena jedna jadna žena, bogata i napaćena, igra se s ogromnom slagalicom na podu palače, koja je ujedno i muzej. Na kraju shvatamo da fragmenti nisu povezani nekim tajnim jedinstvom, omraženi Charles Foster Kane je utvara, kaos pojavljivanja. Mogući zaključak, kojeg su predvidjeli David Hume, Ernst Mach i naš Macedonio Fernandez, mogao bi biti: Niti jedna osoba nema pojma ko je, ustvari, ona, niko, to je svaki čovjek. U Chestertonovoj priči «Cezarova glava» glavni junak uviđa da ništa nije tako zastrašujuće kao labirint bez centra. Ovaj film je upravo taj labirint. Svi znamo da zabava, palača, velika obaveza, ručak za pisce i novinare, atmosfera srdačne i spontane druželjubivosti, jesu u biti užasavajući. Građanin Kane je prvi film koji je pokazao svijest o toj istini.
Produkcija je, uopće uzev, vrijedna svoje velike teme. Kinematografski prizori imaju izuzetnu dubinu i postoje kadrovi čiji su najudaljeniji planovi (kao na slikama prerafaelitskog bratstva) isto tako precizni i detaljni kao i oni najbliži. Usudio bih se ipak reći da će Građanin Kane trajati isto koliko i neki Griffithovi ili Pudovkinovi filmovi - filmovi čija je historijska vrijednost neporeciva, ali koje više niko ne želi vidjeti po drugi put. Filmovi previše gigantski, pedantni, predosadni. Neinteligentni, iako su plod rada genija – najviše u nokturalnom, germanskom smislu te loše riječi.
Paul Auster: 1,001 Laughs
