(članak prvobitno objavljen za bihaćke novine 037 Plus, mart 2010.)
Emil Cioran, čuveni francusko-rumunski zajedljivac i pisac nezaboravnih aforizama, pozabavio se jednom prilikom „balkanskim mentalitetom“. Kontemplirajući o tome zašto je ljudima s Balkana tako drago često spominjanje „sudbine“, iliti „usuda“, u uzrečicama poput ove: „Takva je sudbina.“, ili: „Ništa se tu ne može, sudbina je tako htjela.“, doveo je u paralelu osjećaj nemoći i pasivnosti s vjekovnim iskustvom balkanskih naroda koji su ogromnu većinu svoje istorije proveli pod nečijim jarmom, tuđim carom, i privikavanjem na nove vlasti, vjerovanja ili društvena uređenja. Možda bi se sve to moglo sublimirati s još jednim Cioranovim aforizmom, onim kada on, na originalan način, parafrazira čuvenu Hamletovu dilemu: „Biti ili ne biti - ni jedno ni drugo.“
Kao što tokom cijelih milenija ljudima nije bilo dato da spoznaju jednostavnu činjenicu o tome da Zemlja nije centar svemira i kao što se naša osjetila nisu razvila sa sposobnošću da pojme nevjerovatne proporcije i udaljenosti univerzuma - na isti način, s pomalo zajedljivosti, možemo usporediti i nenaviknutost ljudi na ovim područjima da žive život svjesni političke dimenzije svog postojanja. Takvo što ovdje nije evoluiralo s dovoljnom senzibilnošću i jačinom. Najsurovija lekcija rata koji smo preživjeli nije naučena. Politika nam se isuviše često dešavala, stoljećima je bila nešto čime smo se bavili tek onda kada smo baš morali, pritisnuti pogromima ili ekstremnim nedaćama.
Ubaciti listić u glasačku kutiju - ovaj fundamentalni demokratski čin građanske odgovornosti i dalje se pojmi posprdno, kao da se time ništa može promijeniti , kao da tek par glasova nije odlučilo, na primjer, o sudbini Carske Rusije, ili bushevske Amerike.
Riječ – idiot – nastala je još u staroj Grčkoj a njome su nazivali ljude koji su imali pristup odlučivanju i glasanju na demokratskim forumima, ali za to nisu pokazivali ikakav interes. Apolitičnost ili apstinencija od vlastitog glasačkog prava, u našoj zemlji, gdje politika malo-malo pa dolazi glave, može se usporediti s čuvenim eksperimentom sa žabom – žaba ne izlazi iz lonca s vodom koji se postepeno zagrijava te tako biva živa skuhana, ne percepirajući opasnost. Jedan užasan politički projekt, onaj Slobodana Miloševića, umalo nas je koštao svega i po principu spojenih posuda uzrokovao dodatne retrogradnosti i strahote na svim područjima bivše države. Zato je važno prepoznati fašizam u svim oblicima, zato je, između ostalog, važno na području našeg kantona imati što profesionalnije novine i televiziju, uz najviše standarde moderne demokratije i slobode izražavanja, i što je naročito značajno – jako istraživačko novinarstvo. Premda smo još daleko od toga, tome bi trebali težiti, jer, kada se govori o odnosu prema pisanoj riječi, prostor US kantona, sa svojih oko 300 000 stanovnika, zaslužuje puno više.
Često se ne drži u vidu istina o tome da savremeni napredak nije samo rezultat tehnološkog, već i kulturnog i prosvjetiteljskog progresa. Pisana riječ i odnos prema njoj su lakmus papir koji pokazuje stepen naše otvorenosti i progresivnosti. Premda izdavaštvo u današnjim recesijskim prilikama kuburi s velikim poteškoćama, u mnogim zemljama Evrope država subvencionira troškove te radi na dodatnoj popularizaciji čitalačke kulture.
U ovu priču savršeno se uklapaju novine i novinarstvo. Ukoliko javni poligon nije dovoljno razvijen, kao i svijest o krucijalnim tokovima političkog, ekonomskog ili kulturnog života, te ukoliko nema njihovog javnog i transparentnog evaluiranja, onda možemo tek nejasno mumlati, te praviti neodređene i neupućene procjene, naginjući se sve više prema starom fatalizmu „sudbine“.
