(članak prvobitno objavljen za bihaćke novine 037 Plus, mart 2010.)
Emil Cioran, čuveni francusko-rumunski zajedljivac i pisac nezaboravnih aforizama, pozabavio se jednom prilikom „balkanskim mentalitetom“. Kontemplirajući o tome zašto je ljudima s Balkana tako drago često spominjanje „sudbine“, iliti „usuda“, u uzrečicama poput ove: „Takva je sudbina.“, ili: „Ništa se tu ne može, sudbina je tako htjela.“, doveo je u paralelu osjećaj nemoći i pasivnosti s vjekovnim iskustvom balkanskih naroda koji su ogromnu većinu svoje istorije proveli pod nečijim jarmom, tuđim carom, i privikavanjem na nove vlasti, vjerovanja ili društvena uređenja. Možda bi se sve to moglo sublimirati s još jednim Cioranovim aforizmom, onim kada on, na originalan način, parafrazira čuvenu Hamletovu dilemu: „Biti ili ne biti - ni jedno ni drugo.“
Kao što tokom cijelih milenija ljudima nije bilo dato da spoznaju jednostavnu činjenicu o tome da Zemlja nije centar svemira i kao što se naša osjetila nisu razvila sa sposobnošću da pojme nevjerovatne proporcije i udaljenosti univerzuma - na isti način, s pomalo zajedljivosti, možemo usporediti i nenaviknutost ljudi na ovim područjima da žive život svjesni političke dimenzije svog postojanja. Takvo što ovdje nije evoluiralo s dovoljnom senzibilnošću i jačinom. Najsurovija lekcija rata koji smo preživjeli nije naučena. Politika nam se isuviše često dešavala, stoljećima je bila nešto čime smo se bavili tek onda kada smo baš morali, pritisnuti pogromima ili ekstremnim nedaćama.
Ubaciti listić u glasačku kutiju - ovaj fundamentalni demokratski čin građanske odgovornosti i dalje se pojmi posprdno, kao da se time ništa može promijeniti , kao da tek par glasova nije odlučilo, na primjer, o sudbini Carske Rusije, ili bushevske Amerike.
Riječ – idiot – nastala je još u staroj Grčkoj a njome su nazivali ljude koji su imali pristup odlučivanju i glasanju na demokratskim forumima, ali za to nisu pokazivali ikakav interes. Apolitičnost ili apstinencija od vlastitog glasačkog prava, u našoj zemlji, gdje politika malo-malo pa dolazi glave, može se usporediti s čuvenim eksperimentom sa žabom – žaba ne izlazi iz lonca s vodom koji se postepeno zagrijava te tako biva živa skuhana, ne percepirajući opasnost. Jedan užasan politički projekt, onaj Slobodana Miloševića, umalo nas je koštao svega i po principu spojenih posuda uzrokovao dodatne retrogradnosti i strahote na svim područjima bivše države. Zato je važno prepoznati fašizam u svim oblicima, zato je, između ostalog, važno na području našeg kantona imati što profesionalnije novine i televiziju, uz najviše standarde moderne demokratije i slobode izražavanja, i što je naročito značajno – jako istraživačko novinarstvo. Premda smo još daleko od toga, tome bi trebali težiti, jer, kada se govori o odnosu prema pisanoj riječi, prostor US kantona, sa svojih oko 300 000 stanovnika, zaslužuje puno više.
Često se ne drži u vidu istina o tome da savremeni napredak nije samo rezultat tehnološkog, već i kulturnog i prosvjetiteljskog progresa. Pisana riječ i odnos prema njoj su lakmus papir koji pokazuje stepen naše otvorenosti i progresivnosti. Premda izdavaštvo u današnjim recesijskim prilikama kuburi s velikim poteškoćama, u mnogim zemljama Evrope država subvencionira troškove te radi na dodatnoj popularizaciji čitalačke kulture.
U ovu priču savršeno se uklapaju novine i novinarstvo. Ukoliko javni poligon nije dovoljno razvijen, kao i svijest o krucijalnim tokovima političkog, ekonomskog ili kulturnog života, te ukoliko nema njihovog javnog i transparentnog evaluiranja, onda možemo tek nejasno mumlati, te praviti neodređene i neupućene procjene, naginjući se sve više prema starom fatalizmu „sudbine“.
Formula stabilnosti
Disproporcija između želja i mogućnosti ostaje akutna karakteristika života na ovim prostorima, kao i gotovo svugdje na planeti. Ali da bi se krenulo bilo gdje i da bi se započelo s bilo čim, potrebno je savladati abecedu.
Pravda za sve
Svjetska ekonomska kriza započela je još s potezom Clintonove vlade da se pripadnicima srednje klase omogući da uz pomoć izdašnih kredita postanu vlasnici nekretnina. Milioni ljudi u Americi uzimali su kredite i ostvarivali snove o vlastitom domu. Međutim, kada je postalo jasno da krediti neće biti vraćeni, te da je količina nezarađenog, fiktivnog novca enormna, počeo je sunovrat koji je uzdrmao cjelokupnu svjetsku ekonomiju. Rat u Iraku i manipuliranje s cijenom nafte stavili su pečat na katastrofu kao i na ono o čemu su još prije dvadeset godina govorili svjetski ekonomski stručnjaci – da preveliko fluktuiranje naftnog tržišta može uzrokovati pad cjelokupnog svjetskog monetarnog sistema. Turbulencije u američkoj ekonomiji izazvale su financijski cunami i lančanu reakciju u čitavom svijetu, što dovoljno govori o njenim proporcijama i važnosti. Ono u čemu se slažu brojni analitičari jeste to da se nakon krize iz 2009-e nikako neće moći razmišljati na isti način, te da će mnoge, do jučer nezamislive promjene biti neminovne. Svijet će se morati ponovo učiti skromnosti. Kao i osnovnim principima o jednakosti među ljudima koje je tako brutalno urušio tržišni fundamentalizam. Na iznenađenje mnogih, pitanja socijalne pravednosti i poštenije raspodjele dobara ukazala su se pri vrhu teških prioriteta. Reetabliranje napora na putu prema socijalno pravednijem ambijentu morat će se izvesti usprkos ili neovisno od bilo kakve političko-ideološke matrice. Uskraćivanje pravâ i reduciranje pomoći socijalno najugroženijim kategorijama stanovništva zasigurno nije nikakvo rješenje. Ogromne društvene i statusne nejadnakosti ključ su koji otvara vrata propasti.
Uzmajući ovdje u koorelaciju odnos između pitanja socijalne pravednosti i društvene stabilnosti, dovoljno je baciti pogled na statističke podatke koji kažu da su skandinavske zemlje i Japan na vrhu ljestvice kada se radi o niskom stupnju kriminala, zloupotrebe droga, broju ljudi u zatvorima, dužini života, zdravstvenom stanju... U ovim zemljama izgubiti posao ili naći se zatečen pred nesavladivim problemom, ne znači i biti izopćen od mogućnosti i nade. Država je tu da pruži ruku, što je, na kraju krajeva, i njen posao. Jaka i senzibilna socijalna politika je formula za stabilnost.
Diverzitet
Ako bacimo pogled na drugu stranu ljestvice, na negativnoj strani vidjet ćemo zemlje poput Sjedinjenih Država, Portugala, Grčke – u kojima su društvene nejednakosti strašne i u kojima socijalno-ekonomski programi pomoći i stimulacije za najugroženije i manje sretne pripadnike populacije jesu slabi ili gotovo nikakvi. Naravno da se kroz nepružanje pomoći onima među nama koji nisu imali dovoljno sposobnosti, sreće ili prilika, iskazuje očita diskriminacija koja je u potpunom neskladu s prirodom čovjeka koja u svojoj emanaciji sadržava diverzitet. Znanstvenici dr. Kate Pickett i Richard Wilkinson posvetili su dvadeset i pet godina rada istraživanju koje se bavi prirodom ovih problema. Gledano kroz psihološku prizmu, jedna od najakutnijih potreba ljudskih bića jeste težnja za postizanjem i održanjem statusa – svijest o tome da smo uvaženi i korisni članovi društva je zacjeljujuća. Međutim, ukoliko postoji isuviše velik broj onih kojima je uskraćena šansa za vlastitu realizaciju i samopotvrđivanje, onda se vlastito mjesto pod suncem počinje tražiti s druge strane zakona ili kroz razne druge negativne manifestacije. Dr. Kate Pickett i Richard Wilkinson u njihovom djelu: The Spirit Level: Why More Equal Societies Almost Always Do Better - nude i usporedbu na povijesnoj razini: kroz povijest, države i zajednice koje su opstajale bile su one u kojima su postojali jaki osjećaji za jednakost i solidarnost te svijest o problemima najugroženijih. Najbolniji pad doživljavala su društva u kojima se vladajuća elita pokušavala održati veoma visoko iznad građana, što im je ponekad i uspijevalo, ali za veoma kratko vrijeme.
(članak je prvobitno objavljen za bihaćke novine 037 Plus.)
Subscribe to:
Posts (Atom)